Iskaznica zadarske plesne scene

Monoplay – večer solo nastupa zadarske nezavisne scene

  • Monoplay, foto: © Srđan BabićUčestalost plesnih događanja u Zadru, kako sam napomenuo u nedavnoj recenziji na stranicama Kulise, sve je veća, pa bismo bez mnogo analiza mogli ustvrditi da je ples medij koji brojnošću produkcija izvedbi u Zadru zauzima prvo mjesto u kontekstu izvedbenih umjetnosti, ispred kazališta i performansa. Naravno da kvantiteta nije ogledalo scene i da su u prošlosti mnogi projekti plesne scene u gradu nalikovali na vježbe, skice ili u najgorem slučaju kao ljetne radosti plesača/ica na radu u stranim kompanijama ili na akademijama. U organizaciji Zadarskog plesnog ansambla i udruge Zaletjedinih nositelja plesne produkcije u Zadru, predstavljen je Monoplay, kao večer solo nastupa afirmiranih i onih čije vrijeme tek dolazi.

    U sklopu projekta Artikultura na sceni Kina Pobjeda predstavilo se šest plesačica/koreografkinja različitih pristupa i praksi u okviru suvremenog plesa. Stošija Zrinski u koreografiji Razgovor duše i tijela predstavlja arhaičniji pristup, skloniji modernom baletu; sam solo učinio mi se predug i s prejakim naglascima na potencijalnoj kontemplaciji koja ne odiše energetskom razmjenom prema prostoru/publici; unatoč tome izvedba je ujednačena i kroz ekspoziciju ritma/pokreta pokušava tematizirati sam naslov. Lucija Mikas, školovana na akademiji Balance l u Berlinu, izvela je dva kraća sola iz ciklusa trisolation.i. koji preispituje granice plesne (ne)komunikacije. Naglašeni minimalizam pokreta orijentiranih na ponavljanje i robotizam tijela spojen je u ovom slučaju sa šumom/elektronikom zvuka Donata Whartona; izvedba se čini kao uzorak opsežnijeg rada čiji su lajtmotivi bijeli kostim s kukuljicom i destruirani ritam. Članica ZPA Josipa Štulić otplesala je koreografiju Sanje Tropp Focka´s solo koja se temelji na antagonističkim izmjenama ritma i energije; izvedba je većinom horizontalna (na podu), a osvježena gestama i grimasama izvođačice dobro komunicira s auditorijem.

    Monoplay, foto: © Srđan BabićIva Burčul izvela je svojevrsni antiplesni performans koreografija-NO u uskom kostimu boje kože (pod opskurnim svjetlom) i pred mikrofonom kao zvučnu koreografiju sastavljenu od potmulih krikova, uzdaha, šumova. Plesno tijelo u ovom je slučaju zamijenjeno physisom glasa koji teži oprostorivanju i artikulaciji zvučne izvedbe kroz nelinearnu izmjenu crescenda i decrescenda te maksimalno eksponiranje glasa u kontrastu prema zatomljenom tijelu. Izvedba je stoga stimulativno komunikativna i neposredna. Solo Petre Hrašćanec Herceg pod nazivom Blush kvalitetan je suvremeni ples, precizno i snažno izvedena koreografija u kojoj snaga i mačizam izvođačice tvore svojevrsni kontrapunkt prema glazbenoj podlozi i samom naslovu. Blush je u ritmu sirov i ustremljen na neophodan plesni materijal pa stoga djeluje energično i prostorno akcentuiran, bez praznog hoda i padova. Završni, neimenovani solo večeri u kreaciji/izvedbi Mateje Bilosnić simpatičan je i mladenački razigran. Plesačica nastupa bez glazbene podloge, sama udarajući ritam rukama i nogama, što joj je poslužilo kao svojevrsni interludij u izmjeni osmijeha i gesti koje izazivaju simpatiju publike u inače prpošnoj i neopterećenoj koreografiji.

    Rezimirajući, napomenimo da Monoplay može poslužiti kao legitimacija plesne scene u Zadru i da takav format izvedbe nije srećom revijskog karaktera nego pokazuje i trenutno stanje i napredovanje uključenih protagonista. Najveći broj plesača odlazi na školovanje iz Zadra i čini se da je taj odljev talenata nemoguće zaustaviti zbog nepostojane infrastrukture, ali u posljednje vrijeme raduje povratak i dolazak nekolicine koreografa i plesača čime se, čini se, ipak aktualiziraju mogućnosti stvaranja prave plesne scene.

    © Mario Županović, KULISA.eu, 2. srpnja 2009.

Piše:

Mario
Županović

kritike i eseji