Televizijski show u kazalištu

Zagrebački plesni ansambl: UTF-8, kor. Sahar Azimi

  • Zagrebački plesni ansambl: UTF-8, kor. Sahar Azimi

    Predstavom UTF-8 Zagrebački plesni ansambl potvrdio se još jednom kao veliki mainstream ansambl. Posebno se to odnosi na kvalitetu plesača kojima je rad s izraelskim koreografom Saharom Azimijem dao novu energiju i uz kojega su uspjeli prodrijeti do drukčijeg plesnog pokreta od onoga kojeg smo od njih navikli gledati. Veća preciznost, samouvjerenost, igra i otvorenost odlike su plesača u ovoj predstavi, a među njima se ističe izvrsna Maša Kolar.

    Naslov predstave UTF-8 naziv je za univerzalni računalni kod sadržan u svim internetskim protokolima, a nadahnuo je Azimija za istraživanje kodova kretanja plesača i načina njihova prihvaćanja kod publike. Cijeli je koncept predstave pritom upravljan formom naredbi i izvršenja na način da koreograf putem glasovnih i svjetlosnih uputa uređuje kako će se plesači kretati i koji će od njih u određenom trenutku biti uključen u igru. Plesači poput pijuna ulaze u bijelo obrubljenji centralni prostor izvedbe, a koreograf davanjem uputa postaje prostor predstave. Autoritativan je muški glas nerazumljiv, kao što i mnoštvo lampica smještenih na stražnjoj plohi scene, uperenih u publiku, ne odaje najjasnije kod, odnosno jezik kojime koreograf komunicira s plesačima. Nakon svake upute jasno je jedino da plesači ulaze u nov zadatak kojeg trebaju riješiti.
    Zagrebački plesni ansambl: UTF-8, kor. Sahar Azimi
    Tako je koncept televizijskog reality showa donekle preslikan na plesnu predstavu, ali ne do kraja, jer to bi značilo da gledamo plesače kako improviziraju na licu mjesta, što se ovdje ne dešava. Koreografske su sekvence apsolutno uvježbane i često savršene u svojoj virtuoznosti. Red skupne koreografije, pa red ljubavnog nježnog dueta, pa ekspresivni solo, zatim skokovi i padovi, nošenja, kontakti, rolanje tijela po podu, kolektivni trans uslijed niza zanosnih etno ritmova i pokreta i tako dalje. Mnoštvo je tu koreografskih trikova, sastavnih dijelova svake kompozicije. Sve je servirano publici kako bi se zabavljala.

    Drugo pitanje koje Azimi iznosi publici je otkud tolika potreba za sudjelovanjem u reality situacijama i još važnije zašto to toliko volimo gledati? Dežurni su i mudri psiholozi i sociolozi već odavna proanalizirali tu temu u medijima i literaturi, rekavši kako je jasno da uvijek rado gledamo tuđe muke, poniženja i gluposti, tješeći se tako što smo mi eto iznad svega toga, dok su sudionici našli način da se maknu iz svakodnevne dosadne rutine i žele doživjeti vlastitih pet minuta slave. Točno je da se pojedinac u sveopćoj kulturi masovnosti neizmjerno trudi biti zamijećen, drugačiji, poseban do iznemoglosti. Jer plesači u ovoj predstavi doslovno (na kraju) krvare pred publikom. 

    Postoji ipak mnogo ozbiljnije pitanje koje se može postaviti, ali nije jasno je li Azimi to i učinio, a pitanje je koje su posljedice? Plesači se trude pokazati što sve mogu, publika je zavedena i njima i koreografovia manipulacijama. Sve završi pljeskom, no publika ne odlazi s pitanjima, upravo suprotno.

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 22. rujna 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji