Plesna scena.hr

Nove Kelkope

Kelkope, Zagreb: Bile jednom… / Siluete kao moja..., kor. Maša Kolar-Zoran Marković, Igor Barberić

• 
  Pozivanjem na suradnju renomiranih koreografa Maše Kolar, Zorana Markovića i Igora Barberića Kelkope su povukle dobar potez. Predstavile su dvije stilski različite i zanimljive koreografije, ostajući pri tom unutar pokretom nabijene i dinamične koreografije koju kao izraz njeguju, ali znatno proširujući granice vlastite izvedbe i estetike.
  
  Glazbeno i tematski oslanjajući se na balet Trnoružica,  Bile jednom... rad je koreografskog dvojca Maša Kolar – Zoran Marković. Trnoružica je jedna od interpretativno zanimljivijih bajki, jer u sebi nosi mnoge kontroverzne elemente, naročito što se tiče ženskog identiteta. Da nabrojim samo neke: zla i divlja vila izopćenica; dugogodišnji san princeze iz koje je budi poljubac (u starijim verzijama bajke ona ostaje trudna tijekom začaranog sna, a oca svog djeteta poznaje tek po prstenu koji joj ostavlja na ruci); paljenje vretena (kao tipičnog rekvizita starijih žena-udovica) na lomači i zabrana predenja što neodoljivo podsjeća na inkviziciju i progone vještica; ubod u prst i prve kapi krvi kao trenutak inicijacije u djevojaštvo…
  
  Autore u Bile jednom… zanimaju identiteti vila, odnosno njihova osakaćenost baletnim ili komercijalnim verzijama ove priče koje vilinsku (vještičju) višeslojnu narav svode na čarobni štapić ili na babarogu. Na sceni je to postavljeno tako što je sedam bijelih vila zarobljeno u stiliziranoj kruni od trnja, dok je jedna, ona usamljena i jedina u crnom, sakrivena iz tamnih vrata, u nekom svom tajanstvenom svijetu.
  
  U razigranoj, preciznoj koreografskoj igri, njihov je identitet sve samo ne eteričan; vilinsko kolo zamijenjeno je teškim koracima pognutih leđa, gestika koja čini veliki segment koreografskog inventara je gotovo groteskna i nabijena metaforom. U zajedničkom plesu, ove vile duhovito aludiraju na zombije iz Jacksonovog Thrillera, krećući se u uzbudljivom plesu sastavljenom od vrhunaca pokreta, brzih poveznica i neočekivanih razvoja fraze.
  
  Njima je suprotstavljena crna vila, koja ih na svoju stranu privlači magnetskom, animalnom energijom, smijehom samoužitka i autonomije. Definitivna inicijacija na njezinu stranu dešava se lančanim vampirskim ugrizom kome se odupire jedino eterična Vila Jorgovana (u finoj izvedbi plesačice-glumice Aleksandre Naumov).
  
  Crnu vilu Carabosse utjelovila je Tamara Savičević koja se ovdje pokazala potpuno drugačija nego u svojim koreografijama.  Njezin uobičajen forte-fortissimo nastup maksimalnog tjelesnog intenziteta, ovdje je zamijenjen pristupom manje je više koji joj je donio puno zanimljiviji plesački spektar. Tako se ona kreće susprežući svoju snagu, tek ponekom gestom, dugim sjedanjem zatvorenih očiju kroz koje pulsira ogromna snaga…
  
  Drugi dio Siluete kao moja, u koreografiji Igora Barberića bazira se na glazbi politički i feministički angažirane američke kantautorice Ani DiFranco. Njezina autobiografska i intimna poezija, magični vokal i akustična gitara tako čine dramaturški i emocionalni okvir. Na sceni je neprekidno veliki ansambl od deset plesačica, jednoobrazno odjevenih, a kao rekviziti/scenografija je nekoliko madraca. Oni igraju sve što treba: i krevete iz kojeg se ujutro bude, i gradske ulice gdje nepoznata lice prolaze, i ring u kojem se odvija borba…
  
  Ples se ovdje odvija u omekšanom jazz-baletnom idiomu, kojim se diskretno dotiču teme koje DiFranco oslovljava. Šteta što se autor i plesačice nisu odlučile dublje ući u eksperiment individualizacije iskustva i osobnog izričaja koju poezija ove vrste podcrtava. Tako uniformnost grupe s jedne strane umnaža ženski potencijal i aludira na feministički pokret, ali  istovremeno sravnjuje pojedinačnu snagu (na kraju i feminizam je u jednom trenutku svog razvoja iz jednine prešao u točniji naziv u množini feminzmi). No, Kelkope su u Barberićevoj koreografiji pokazale dobru, uigranu, energičnu izvedbu s dinamičkim nijansama i zanimljivim scenskim rješenjima. Tako je jedna od nadojmljivijih scena igra čista pojavnosti: plesačice stoje jednostavno oslonjene na zid, odjevene u bijele hlače i grudnjake: s jedne strane govore nam njihova snažna i moćna tijela multiplicirana njihovim brojem, zafrkantski odjevena u djevičanski bijelo,  ali u izazovnoj varijanti push-up grudnjaka…
  
  A Ani DiFranco pjeva:
  I am not a pretty girl
  that is not what I do
  I ain't no damsel in distress
  and I don't need to be rescued
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 15. prosinca 2009.
  
  
  Bile jednom...
  koreografi: Maša Kolar i Zoran Marković
  glazba: Petar Iljič Čajkovski (dijelovi iz baleta Trnoružica), Murcof (dijelovi albuma Utopia i Cosmos)
  kostimografija i scenografija: Petra Dančević
  oblikovanje svjetla: Maša Kolar, Zoran Marković, Aleksandar Čavlek, Milan Kovačević
  izvode:
  Vila Jorgovana: Aleksandra Naumov / Jasna Perin / Tea Anzulović
  Vila Carabosse: Tamara Savićević / Nikolina Končić
  Vila Ljepote: Jasna Perin / Sonja Biglbauer
  Vila Znanja: Nikolina Končić / Jelena Vojković
  Vila Čednosti: Tamara Krčelić / Maja Krčelić Petrović
  Vila Radosti: Marija Stanković / Tamara Savićević
  Vila Talenta: Tena Šarić / Aleksandra Naumov / Marijana Topić
  Vila Temperamenta: Jelena Šarac / Marija Stanković / Adriana Marš
  
  Siluete kao moja...
  koreograf: Igor Barberić
  glazba: Ani Difranco
  izvode: Tamara Savićević, Maja Krčelić Petrović, Tamara Krčelić, Aleksandra Naumov, Jasna Perin, Marija Stanković, Jelena Vojković, Nikolina Končić, Jelena Šarac, Tena Šarić

Piše:

Iva Nerina
Sibila