Plesna scena.hr

U pitanju je opstanak plesne profesije

Intervju: Snježana Abramović Milković, predsjednica je Udruge plesnih umjetnika Hrvatske

• Snježana Abramović Milković istaknuta je osoba hrvatske suvremene plesne scene. Plesačica, koreografkinja, voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla također je i umjetnička direktorica Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat. Isto tako, kao dugogodišnja aktivistkinja nezavisne plesne scene, predsjednica je Udruge plesnih umjetnika Hrvatske.
  
  Akcijom Suvremena plesna scena zauzima Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport – Provedimo dan zajedno, 22. veljače plesni umjetnici izrazili su protest kao reakciju na ovogodišnje rezultate natječaja Javnih potreba u kulturi grada Zagreba, iskazujući nezadovoljstvo tretmanom plesne djelatnosti. Protest su organizirale Udruga plesnih umjetnika Hrvatske čija ste predsjednica, kao i Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS. Što je pokrenulo taj protest baš u trenutku kada su prosvjedi gotovo svakodnevni, a sredstva su smanjena svima? U čemu je bit protesta?
  
  Protest je organiziran u trenutku kada su na internetu objavljeni rezultati Natječaja javnih potreba u kulturi i kada smo vidjeli u kojem su postotku nezavisnoj kulturi, a tu pripada i plesna scena smanjena sredstva u ovoj godini. U Zahtjevu za izradu strategije suvremene plesne umjetnosti u Gradu Zagrebu istaknuli smo da smo svjesni recesije i ekonomske situacije u zemlji, međutim da nisu svi proračunski korisnici u kulturi ravnomjerno podnijeli teret recesije. Prvo i osnovno, već godinama upozoravamo da bi trebalo ozbiljno valorizirati projekte i umjetničko djelovanja financiranih subjekata ali se to ne radi. Dakle, sredstva se dodjeljuju po inerciji jer je očito da se ne dijele po kriteriju uspješnosti ili izvrsnosti. Ali kada vidite da je ove godine ukupni budžet za kulturu u gradu Zagrebu 520 milijuna kuna i da suvremeni ples od toga dobiva samo 0,8 posto, stvarno ne znam što bih dalje rekla.
  
  Ponavljam da se u nezavisnoj kulturi također moraju financirati i organizacijski troškovi, zatim troškovi post-produkcije i administracije a ne samo realizacija programa. Mi, umjetnici koji godinama radimo na nezavisnoj sceni još smo najracionalniji korisnici gradskog proračuna, jer s vrlo malim brojem ljudi i s jednim laptopom, i to u vlastitom prostoru, radimo međunarodno priznate projekte. Kada bi svi u gradu Zagrebu tako radili, itekako bi ostalo novca.
  
  Znači kao osnovno navodite potrebu valorizacije projekata na nezavisnoj sceni…
  
  Ne samo na nezavisnoj sceni nego i institucionalnoj, jer s jedne strane imamo javne ustanove gdje osim umjetničkog ansambla svi drugi zaposlenici spadaju pod Zakon o radu i nitko ih ne smije dirati bili oni višak ili ne, radili oni svoj posao dobro ili ne. Mi, koji nismo u institucijama trebali bismo se tržišno ponašati – ne razumijem tu bipolarnost, jesmo li u socijalizmu ili u crnom kapitalizmu ili Europi? U cijeloj Europi je kultura subvencionirana, ali je razrađena i ideja o tome što od toga očekuje, što znači da je nužna strategija, koja je dugoročno isplativa a ne stihijsko odlučivanje.
  
  Dakle, tražimo da se napravi strategija. U Dokumentacijskoj osnovi za izradu strategije kulture u gradu Zagrebu, čija je javna rasprava trebala biti krajem veljače, uopće se ne spominje ples kao djelatnost niti problemi plesne scene. Iako smo gospodinu Vladimiru Stojsavljeviću, koji je pripremio Dokumentacijsku osnovu, na sastanku Fokus grupe za ples istaknuli sve probleme suvremene plesne scene u Zagrebu iz nekog razloga u Dokumentacijskoj osnovi ples je izostavljen… Drugim riječima, strategije u kulturi u Hrvatskoj nema pa niti u Gradu Zagrebu. Strategija u kulturi racionalizira uložena sredstva, to je vrlo jasna računica: ulažem u nešto ali želim znati što mi se time vraća. Da li je to ulaganje u izvozni proizvod ili u kulturnu animaciju? Trebamo li uopće imati takvu hiperprodukciju u gradskim kazalištima? Da li se treba okrenuti više stvaralačkom procesu i istraživačkom konceptu ili se trebamo natjecati u broju vrlo često na brzinu realiziranih premijera.? O tome nismo nikada razgovarali, nego se uvijek udari po nezavisnoj sceni, samo zato što je prepuštena samoj sebi… Mislim da o tome treba jako puno razmišljati ali i raspravljati jer ipak se radi o novcu poreznih obveznika.
  
  Nema zakona koji štiti nezavisnu kulturu?
  
  Ali postoje kriteriji o vrednovanju… Iako su nam na sastanku tijekom protesta gospoda Lovrić i Stojsavljević tvrdili ne samo da ih zakon obavezuje u pokrivanju troškova hladnog pogona te plaća zaposlenika u javnim gradskim ustanovama, nego da imaju i veću obavezu financiranju programa javnih ustanova, to nije istina. Prema Kriterijima vrednovanja i sufinanciranja javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, koje je potpisala bivša pročelnica Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, jednako pravo ima i nezavisna scena i umjetničke organizacije i javne ustanove. Govorim o programskim djelovanju koja su naša jedina sredstava. Zanimljivo je da su u Mađarskoj pripadnici nezavisne scene uspjeli u tome da i od države i od lokalnih samouprave osim programa imaju pokrivene i organizacijske troškove rada. U Zagrebu se trenutno paralelno izrađuje nova strategija, ali se i bezrezervno podržava socijalistički model rada, odnosno skupe institucije. Na sastanku smo također čuli tvrdnje da se ne mogu linearno skidati sredstva korisnicima zbog zakonskih obaveza, što nije točno, s druge strane se spominje kvaliteta programa, ali kriteriji za kvalitetu nisu definirani niti je procjena kvalitete, ako je ima, transparentna. Takvi su odgovori po meni improvizacija, i još čekamo službeni odgovor na naše Zahtjeve.
  
  Koji će biti daljnji koraci udruge u ovom protestu?
  
  Udruga se obratila dopisom i gradonačelniku i Odboru za kulturu i Gradskoj skupštini. Znamo da Gradska skupština verificira raspodjelu proračuna koji gradonačelnik potpisuje, a koji je napravljen u Gradskom uredu za kulturu, no to je formalna verifikacija. Ne vjerujem da Gradska skupština određuje da će ples dobiti manje, a kazalište više. Ponavljam, treba problem rješavati na pravi način kroz valorizaciju programa te se napokon mora početi razmišljati o trogodišnjim natječajima koji omogućuju dugoročno planiranje rada, jer se na ovaj način teško može planirati budžet a rad s inozemnim partnerima je gotovo nemoguć.
  
  
  
  I treća stvar je ne-transparentnost odnosa između plesne scene i Plesnog centra. Plesni centar nema pokriven niti hladni pogon ni ljude koji rade kao npr. tehničku službu ili marketinšku službu, tako da korisnici Plesnog centra ponovno iz tih istih programskih sredstava moraju plaćati dio troška. Tako se, izvodeći program u Plesnom centru umjetnici nalaze gotovo u istoj situaciji kao u javnim gradskim kazalištima, gdje unajmljuju scenu i tehniku, a to je nedopustivo. Rijetko koje gradsko kazalište popu Zagrebačkog kazališta mladih ulazi u koprodukcije s plesnim subjektima i tako podržava suvremeni ples. Prevelik je novac uložen u Plesni centar da zgrada još ne bi bila u punoj funkciji kao što se sada događa.
  
  Koji su po vašem mišljenju kriteriji kojima bi se trebalo valorizirati jedna plesni projekt, imajući na umu da su takve predstave često na rubu medija i žanra? Kriterij gledanosti tu je vrlo opasan…
  
  Gledanost bi trebala biti samo jedan od elemenata, jer su najgledanije pučke komedije i predstave zabavnih sadržaja. No u svakoj umjetničkoj djelatnosti, pa tako i plesu postoje kriteriji preko kojih se može ustanoviti da li je umjetnik relevantan i zanimljiv. Neki od njih su produkcijski i izvedbeni nivo, koreografski rukopis, kritika, broj izvedbi, inovativnost, prisutnosti u inozemstvu, suradnja s inozemstvom kroz koprodukcije… To su objektivna mjerila koja su mjerljiva. Ako je onaj tko donosi kriterije kreativan i dobar strateg može čak usmjeravati plesnu scenu odnosno definirati umjetničke pravce. No to je, za nas, futurizam.
  
  Pitanje je i suradnje s gradskim kazalištima koja je problematična.
  
  Evo primjer iz Beograda gdje svako gradsko kazalište ima jednog koreografa na rezidenciji, odnosno kazalište ugošćuje jednog plesnog umjetnika tijekom sezone, iako i oni imaju plesni centar. A u Zagrebu gradska kazališta i dalje rade biznis i naplaćuju plesnoj sceni najam pozornice iako je stvarni vlasnik te pozornice Grad Zagreb. Isto tako. kod nas se ne razlikuje produkcijski centar od socijalističke ustanove s viškom zaposlenih. Produkcijski centar može biti, također, javna ustanova, imati mali broj zaposlenih koji produciraju i distribuiraju programe umjetnika koji nisu u angažmanu istog centra, također se djelomično samofinancira. Takva vrsta organizacije bila bi odlična za Plesni centar.
  
  Nije li se na tom problemu radilo intenzivno na relaciji UPUH – grad?
  
  Imamo jedno obećanje gospodina Duška Ljuštine da će se u 2009. do otvaranja Plesnog centra pokriti troškovi najmova gradskih kazališta koje su imali svi subjekti na plesnoj sceni a čiji je program te godine financiran gradskim novcem. No to se nije dogodilo i neke kolegice su skoro završile na sudu zbog toga. A da paradoks bude veći, na kraju se u Plesnom centru plaćaju troškovi.
  
  Bit problema?
  
  Smatram da se kod nas treba prestati odlučivati o financiranju neke umjetničke djelatnosti prema osobnom preferencijama. Postoje standardi. Suvremeni ples je europski standard. Prema tome uopće ne želim raspravljati o tome treba li ili ne financirati ples. Trenutno nam se ovakvim financiranjem događa amaterizacija scene, a govorimo o profesiji koja je europski standard.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 10. ožujka 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila