Plesna scena.hr

Poetična preciznost detalja

8. Queer festival Zagreb (4. – 14. svibnja 2010.): L'Après-midi (Solo za Emmanuela Eggermonta), koncept i režija Raimund Hoghe

• 
  Zahvaljujući Queeru, zagrebačka publika ima povlasticu u vlastitom gradu redovito pratiti opus Raimunda Hoghea, jednog od trenutno najcjenjenijih europskih koreografa i izvođača. U središtu je njegove pažnje rad na klasicima plesne literature, tako smo do sada gledali njegovu verziju Labuđeg jezera potom Bolera, a ove godine je na programu bio L' Après-midi (solo za Emmanuela Eggermonta), rad nastao 2008. godine.
  
  Napisati osvrt ili analizu ovog rada nije nimalo lak zadatak ukoliko namjera nije ući u podugački esej koji bi krenuo s poezijom Stéphanea Mallarméa, a završio s problematikom bivšeg Kina Like i njegove terase. No, kako mi to ovdje nije cilj, osvrnut ću se na predstavu nizom bilješki, za neki mogući esej tog tipa.
  
  Dakle, radi se o predstavi koja razara i ponovno osmišljava koreografski leksik koreografije L'Après-midi d'un faune (Poslijepodne jednog fauna) Vaclava Nižinskoga iz 1912. godine, jedne od najradikalnijih plesnih predstava ikada postavljenih na baletne pozornice.
  
  Hogheova L' Après-midi (solo za Emmanuela Eggermonta) predstava je u kojoj nema suvišnog pokreta, u kojoj polagana, suzdržana koreografija dovodi do nabijenosti i gustoće vremena, a redukcijom geste na najvažnije pruža neuobičajenu mogućnost užitka u raskoši svakog detalja.
  
  Predstava je to u kojoj nižinskijev erotičan i animalan faun postaje introspektivan, intelektualan, suptilan i tek pritajeno erotičan Emmanuel Eggermont. Savršen u svojoj jednostavnosti i predanosti baš svakom pokretu.
  
  Predstava je to minuciozne dramaturške rešetke u kojoj se svakim slojem izvedbe gradi raster koji se tek s krajnjom gestom predstave u potpunosti sklopi.
  
  Predstava je to o nesavršenosti vlastitog tijela, o žudnji, o odnosu koreografa i njegova plesača, o igri gledanja i gledanog.
  
  Predstava je to eruditske komunikacije s europskim umjetničkim naslijeđem i aktiviranje tog naslijeđa u provokativnu suvremenu raspravu.
  
  Predstava je to o omjerima, o proporcijama. Jednostavnom igrom promjene mjesta dvaju čaša mlijeka u potpunosti se promijeni prostor, perspektiva, scena. Bez grandiozne scenografije, bez spektakla.
  
  Predstava je to virtuozne izvedbe, jednostavnosti, discipline i izravnosti.
  
  Predstava je to koja na samom kraju mijenja kôd, i šokira jednostavnom gestom prolijevanja mlijeka.
  
  Predstava koju je u Zagrebu tog sunčanog nedjeljnog popodneva trebalo vidjeti mnogo više ljudi.
  
  A oni koji su je vidjeli dugo će je pamtiti, o njoj razmišljati i razgovarati.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 15. svibnja 2010. 

Piše:

Iva Nerina
Sibila