Plesna scena.hr

Adrenalinski tango

27. Tjedan suvremenog plesa: Plesni Teater Ljubljana, Slovenija, Duet 012 (Različitost mišljenja je divna!) i To Whom It May Concern? (Koga god da se tiče, nije namijenjeno njemu), kor. Rosana Hribar/Gregor Luštek

• Duet 012 treći je u nizu dueta kojima slovenski par Rosana Hribar i Gregor Luštek prate svoj privatni i profesionalni odnos. Već su prvim, pod nazivom 8 godina, a potom i drugim 10 godina privukli pozornost međunarodne scene i prikupili brojne nagrade. Duet 012 pravi je tour de force, koji ocrtava do usijanja intenzivan muško-ženski odnos. Kao što su već u uvodnom filmu nagovijestili, njih dvoje ili 100% jesu ili uopće nisu. Između nema.
  
  Tako je njihov ples furiozno brz, neprestano između agresije i strasti, nemilosrdan u tjelesnosti i virtuozno precizan. U neprekidnom pokretu gotovo da nema predaha, nema propitivanja, niti refleksije. Pokret na pokret, udar na udar u nekoj vrsti spektakularnog tarantinovskog pas de deuxa u kome nema ni žrtve ni nasilnika, nego dvoje aktera koji svoju energiju transponiraju u silinu pokreta. Koreografski, dopušteno je sve – ima tu citata i rezonancija raznih plesnih stilova, a budući da je tijelo izvođača ujedno i tijelo autora, sve je sabijeno u osobnu priču.
  
  Impresivno u plesačkoj moći, i prilično zastrašujuće u silini odnosa koji prikazuju, Rosanu Hribar i Gregora Lušteka bit će zanimljivo vidjeti i za desetak godina, u nekom Duetu 022 i vidjeti u kome smjeru se njihov plesačko-privatno put razvio. Tako i ovaj duet završava s ispruženim rukama jedno prema drugome, u to be continued modelu.
  
  Drugi dio večeri To Whom It May Concern? (Koga god da se tiče, nije namijenjeno njemu) rad je istih autora nastao unutar programa Beyond Front@ u Zagrebu. Osim autora, na sceni su i Nataša Mihoci, Nataša Jurišić, Nela Sisarić, Ivana Kalc, Petar Banda i Nino Bokan.
  
  Ovaj rad djeluje kao vrsno izvedena i zaokružena finalizacija procesa, u kojem su autori vlastitu plesno-kazališnu poetiku prenosili na mlade plesače. Plesačke osobnosti autora stišane su, a ostatak grupe je podignut u intenzitetu tijela i izvedbe tako da funkcioniraju kao cjelina.
  
  Predstava ima tri jasna dijela i nešto kao dodatak na kraju. Prvi dio je igra gradacije intenzivnih gesti, zamaha tijela (pomalo u stilu poznate scene iz Rosas dans Rosas), druga je igra ponavljanja rečenice Do you still love me? koju prati intenzivan slijed pokreta i koja se razigrava u prostoru i u raznim odnosima, a treća je suspregnuta i polagana koreografija uza zid u izvedbi ženskog dijela ansambla u koju muški plesač intervenira.
  
  Tijekom cijele predstave, poput kakvog virusa ili elementa nereda, pojavljuje se lik u izvedbi Nine Bokana. On je taj koji je na suprotnoj strani grupe, on je taj koji postavlja pitanja o ozbiljnosti cijele postavke o intenzitetu tjelesnosti, on je taj koji se na kraju pita o čemu se zapravo radi i uvede u igru dvije gledateljice. Tada dolazi do ispada koreografkinje na tehničara svjetla, do zbunjenih izlazaka i ulazaka plesača, odnosno cijeli proces procuri u izvedbu. Sve to na kraju prilično olakša ozbiljnost pristupa kojim rad odiše i otvori područje ironije (i autorske samoironije) kako koreografskog procesa tako i plesačke izvedbe.
  
  Beyond Fronta je ovim projektom napravila odličan potez, koji će sigurno ostati dugo u tijelima mladih plesača koji su u njemu sudjelovali.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 26. svibnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila