U sklopu ovogodišnjeg jubilarnog, desetog Osječkog ljeta kulture (OLJK), publika je iz bogatog kulturnog programa (dramske, plesne, lutkarske predstave, filmovi, koncerti) imala prilike pogledati i nastup švicarske plesne skupine Compagnie Linga (iz Lausanne koja je grad prijatelj Osijeka), koja je prije dvije godine gostovala u Svetvinčentu na festivalu plesa i neverbalnog teatra s plesnom predstavom Speed. U Osijeku su pak, 15. srpnja 2010. na glavnoj festivalskoj pozornici, izveli no.thing (premijera u listopadu 2009. u Théâtre de l’Octogone) predstavu koju su osmislili utemeljitelji grupe Katarzyna Gdaniec i Marco Cantalupo u suradnji s plesačima.
Nije neobično za ovu nimalo običnu švicarsku plesnu skupinu, osnovanu 1992., a čiji ansambl čine plesači iz raznih krajeva svijeta, što je osnovana upravo u Lausanne – gradu jake plesne tradicije, u kojem je ples već dugi niz godina institucionaliziran, prepoznat kao jedna od vodećih izvedbenih umjetnosti. Veliki koreograf, francuskog podrijetla (rođen u Marseilleu) Maurice Béjart, ostavio je veliki trag na povijest plesa toga grada: prvo je 1960. u Bruxellesu utemeljio Ballet du XXe Siecle, a 1987. kada se preselio u Lausanne osnovao je Béjart Ballet Lausanne, jednu od najpoznatijih i najuspješnijih plesnih skupina u svijetu. Njegov umjetnički i pedagoški rad u Lausanni također je vezan uz osnivanje plesne škole Rudra 1992. godine, koja djeluje i danas, a jedna je od najpoznatijih profesionalnih plesnih škola u svijetu. Na takvim temeljima, u afirmativnom okruženju i stavu spram plesne umjetnosti poniknula je grupa suvremenog plesa Compagnie Linga čiji su osnivači jednim dijelom školovani i odgojeni u školi Maurice Béjarta: Katarzyne Gdaniec je od 1985. do 1991. bila vodeća plesačica u Ballet du XXe Siecle, a 1992. je plesala u Béjart Ballet Lausanne, u kojem je jedno vrijeme proveo i Marco Cantalupa.
U predstavi no.thing sudjeluje šest vrhunskih plesača: tri plesačice (Hyekyoung Kim, Ai Koyama, Marie Urvoy) i tri plesača (Gérald Durand – radio s Maurice Béjartom, Philippe Lebhar, David Gernez). Započinje odličnom solo dionicom Géralda Duranda, u kojoj on pokušava podići tijelo s poda, koji ga uvijek iznova čvrsto vuče prema dolje, te on ostaje povezan s površinom poda dijelovima tijela (ruka, šaka, dlan, glava, leđa, noga, itd.). Vrlo zahtjevne izmjene položaja/pokreta tijela dok se pokušava podići i odvojiti od poda, Durand je odradio vješto i s lakoćom u pretapanjima iz jednog pokreta u drugi. U svojoj izvedbi je djelovao uvjerljivo i iskreno, kao da ispod površine poda zaista postoji jedan veliki magnet koji ga privlači k sebi i ne dopušta mu odmak. Zatim mu se pridružuju ostali plesači i plesačice, koji se kreću scenom, čas je simetrično popunjavajući i uspostavljajući ravnotežu, a čas ravnotežu scene narušavaju i premještaju je svojim kretanjem i grupiranjem u kutove scene. Iz tih kretnji po prostoru plesači počinju kreirati plesne pokrete, izvodeći solo dionice, partnerske dionice te kolektivne (izmjene ovih dionica se protežu cijelom predstavom).
Jedna od najboljih sekvenci jest ona u kojoj sudjeluju Philippe Lebhar, David Gernez i Ai Koyama. Poput ljubavnog trokuta u kojem plesačica traži i utjehu, oslonac od njih dvojice, napada ih, penje se po njima, oni je s lakoćom prebacuju s jednoga na drugoga podižući je i noseći je u zraku. U toj sekvenci se savršeno vidi njihova uigranost te sigurnost koju imaju u partnerskom odnosu kao podrška partneru. U kolektivnim sekvencama, plesači se vrlo spontano uključuju u ples; poput promatrača sa strane, koji promatraju što se zbiva i u trenutku koji im odgovara, odluče se uključiti i/ili isključiti iz događaja. U svakom trenutku tijekom izvedbe plesači imaju apsolutnu prisutnost na sceni, koja je jednostavna, minimalistička (u jednom trenutku samo pet stolaca na sceni, u pozadini veliko bijelo platno) i kao takva pruža im maksimalnu slobodu u razigravanju prostora.
Odličan je izbor glazbe (Hildur Gudnadottir, Without sinking) koja potiče i drži ritam i tempo. Svjetlo – plava, zelena, tirkizna, crvena, žuta boja te njihova nijansiranja i pretapanja su još više istaknuli poetičnost i profinjenost pokreta – posebno u trenucima kada je svjetlo pojačano, a tijela plesača postaju tamne, crne siluete koje se gibaju na obojanome platnu u pozadini scene.
no.thing (u prijevodu ništa) nipošto nije ni o čemu. To je predstava o pokretu i njegovoj povezanosti s vremenom i postojanjem. Umjetnički dvojac, zajedno s plesačima pozabavio se aktivnim društvenim promišljanjem tijela i pokreta, tj. istraživanjem društvenih fenomena kroz tijelo/pokret. Radeći predstavu, tragali su za odgovorima na pitanja poput: Može li u ovome svijetu konzumerizma, manjka vremena, u svijetu u kojemu su sloboda tijela, pokreta i gesti svedene na puke društvene norme i konvencije, iskrenost pokreta dirnuti i doprijeti do ljudi? Ne pristaju na klišeje i ukrase, odbacuju stereotipe o tome što bi ples i pokret trebali biti. Svaki plesač mora pronaći svoj autentični govor tijela, tj. izričaj koji može nastati u svakodnevnim situacijama: susret dvije osobe u kojemu dođe do dodira i prijenosa impulsa, reakcije plesača na primljeni impuls iz kojeg se kroz tijelo i pokret stvaraju priča i događaj. U tim pokušajima pronalaženja vlastitog izričaja pokreta svatko radi u skladu sa svojim tijelom, karakterom – plesači se razlikuju jedan od drugoga svojim habitusom, tako da i svaki pokret kojeg napravi određeni plesač ima drugačiju boju, energiju.
Savršeno uigrani, pouzdani, svaki pokret/zadatak, iako možda poneki naoko djeluje da je plod trenutnog raspoloženja plesača, zapravo je vrlo pomno proučen i izrađen. Rukopis koji je istovremeno nježan i snažan (kao takav karakterističan za ovu plesnu družinu), pun je ritma i energije. Tijekom cijele izvedbe plesači imaju potpunu pažnju gledatelja koji halapljivo gledaju svaki pokret u jednoj od najboljih plesnih izvedbi koju je osječka publika vidjela u zadnje vrijeme. Veliki odaziv posjetitelja (nešto manje od petsto ljudi došlo je pogledati predstavu), te duge ovacije kojima su nagradili plesače, pokazatelj je da je osječka publika prepoznala kvalitetu, trud plesača, ali i da je ansambl uspio u svojoj namjeri – iskrenošću pokreta ostvariti komunikaciju s publikom.
© Katarina Žeravica, KULISA.eu, 28. srpnja 2010.
