Plesna scena.hr

Rad na vidljivosti plesne scene

Intervju: Aleksandra Janeva Imfeld, plesna umjetnica

• Aleksandra Janeva Imfeld jedna je od naših plesnih umjetnica koja svoju karijeru ostvaruje podjednako u inozemstvu kao i na domaćem terenu. Poznajemo je kao vrsnu plesačicu i zanimljivu autoricu. Osim umjetničkog rada izuzetno je aktivna i, zajedno s Tamarom Curić i Larisom Lipovac iz Plesnog centra Tala, kao suorganizatorica uspješnog međunarodnog projekta NOMAD Dance Academy kome je cilj, osim edukacije mladih umjetnika, rad na vidljivosti plesa na regionalnoj razini.
  
  Što je NDA, ukratko?
  
  NDA – NOMAD Dance Academy pokrenuta je 2005. godine s ciljem poboljšanja situacije na plesnim scenama u regiji, odnosno njihova podizanja na visoku profesionalnu razinu. U ovom trenutku u mrežu je uključeno šest zemalja – Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija i Bugarska. U središtu pozornosti nam je edukacijski program, ali postoji i istraživački i produkcijski segment. Od početka projekta pokrenuti su novi mali plesni festivali u zemljama NDA; u Srbiji (Kondenz) i Makedoniji (LocoMotion) paralelno s početkom NDA, a u BiH (Zvrk) i Bugarskoj (Antistatic) kao potreba za vidljivošću suvremenog plesa. U Sloveniji (Pleskavica) je izravno vezan uz naš program i temeljen na radovima naših studenata. Dakle kroz NDA se povećava svijest o plesu u regiji.
  
  Tko su polaznici? Uključujete li i studente koji nisu plesači?
  
  Od samog smo se početka odlučili usmjeriti na ljude koji žele biti autori jer period od četiri mjeseca koliko traje program nije dovoljan da se izgradi plesna tehnika potrebna profesionalnom plesaču. Također, kako smo mi koji smo se sastali 2005. i pokrenuli program (Bojana Mladenović, Dejan Srhoj, Goran Bogdanovski, Willy Prager, Stephan Shtereff, Biljana Tanurovska, Iskra Šukarova, Dalija Aćin, Marijana Cvetković, Aleksandra Janeva Imfeld) većinom koreografi, primijetili smo da se u nekim zemljama jednostavno ne događa dovoljno. Do sada smo imali budžet za dvanaest stipendija godišnje za studente iz regije, a pridružuju nam se studenti iz svijeta, primjerice iz Švicarske, Izraela ili Njemačke.
  
  Tražimo ljude koji žele izraziti svoju umjetnost kroz polje koje je na neki način povezano s plesom. Tako da im ne treba veliko iskustvo u plesu, ali moraju biti svjesni da će imati dnevni plesni trening, dakle moraju biti zainteresirani za ples kao takav.
  
  Pri odabiru studenata pokušavamo stvoriti komplementarnu grupu, tako da primamo ljude raznih iskustava, što im pomaže u njihovim vlastitim procesima. Neki imaju više iskustva u pokretu, neki u pisanju, neki u glumi, neki u drugim medijima. Prilikom aplikacija za NDA, moraju predložiti projekt na kojem će raditi tijekom četiri mjeseca.
  
  Dakle fokus je na osamostaljivanju, a ne na izvedbi, kreaciji ili plesnoj tehnici?
  
  Fokus je na njihovoj vlastitoj kreaciji, a pokušavamo im omogućiti uvide u različite stilove rada. Ohrabrujemo različitost radova i izraza. Kategorije koju spominjete u pitanju se ne mogu odvojiti jedna od druge.
  
  Fokus nije toliko na izvođenju, stoga što neki od studenata mogu izabrati ne biti na sceni u projektu na kojemu rade, no svjesni smo da moraju imati i izvođačko iskustvo iako žele samo biti autori. Kako program traje četiri mjeseca, riječ je o setu radionica strukturiranom na način da studenti prolaze različite tjelesne treninge, zatim radionice improvizacije, kompozicije, informacije o ostalim medijima, dramaturgiji, produkciji, a kako se projekt približava kraju, dajemo im sve više prostora za vlastite radove koji su na kraju prezentirani u Ljubljani. Važan aspekt ovog programa je i boravak u različitim gradovima i susreti s različitim scenama iz regije.
  
  Kakav je odnos plesa i ostalih izvedbenih medija, čini se da se ples kao forma sve više povlači u odnosu na ostale medije kod nadolazećih generacija?
  
  Ples doživljavam kao apstraktan medij koji može prenijeti poruku čistom kinetičkom energijom, no ako autor želi podijeliti s publikom nešto zaista razumljivo, posegnut će za drugim medijima kako bi prenio tu poruku jednostavnije.
  
  Na kakve prepreke i probleme nailazite u radu na ovakvom programu? Kako funkcionira umrežavanje? Koji su izravni učinci NDA i pratite li nekadašnje studente?
  
  Od početka smo znali da je to ogroman i ozbiljan projekt, a to što smo kao organizatori daleko jedni od drugih čini koordinaciju cijelog programa težom. Mnogi od organizatora su i sami umjetnici koji provode puno vremena na svojim projektima i katkad ne mogu izvršiti sve što smo planirali.
  
  Imamo snažan organizacijski tim, tako smo vrlo brzo uspjeli postati dio Europskog projekta. Ta mreža, po mom mišljenju, ne mijenja bitno situaciju u onim zemljama u kojima su scene dovoljno razvijene. No stvarni učinak će se pokazati tek za nekoliko godina kada naši studenti postanu zaista aktivni na svojim scenama. Nemamo izravnu vezu sa nekadašnjim studentima, premda je naš plan isprva bio edukacija na tri razine, tako da ljudi mogu nastaviti razvoj na našim programima. No, kako je program tako obiman nemamo vremena razvijati ostale linije NDA. Srećom, prirodno se događa da se studenti sami povežu.
  
  Kakva je budućnost NDA s obzirom da projekt zahtjeva prilične financije?
  
  Sljedeće smo godine još uvijek partneri projekta DanceWeb iz Beča, tako da će biti, recimo, uredu. Ali gubimo švicarskog partnera, tako da smo shvatili da neće biti dovoljno novaca za slijedeću generaciju. Mislim da NDA treba uskoro postati samoodrživ na lokalnoj razini, ili će studenti morati sami participirati financijski ukoliko žele ovaj program.
  
  Postoji li po vašem mišljenju neki profil umjetnika koji dolaze iz ove regije? Kakvo je vaše viđenje plesnih scena u regiji, s obzirom da živite u Briselu već niz godina.
  
  Umjetnici iz regije su vrlo različiti i ne odaju homogenu sliku što je suvremeni ples u određenoj zemlji. To govori o visokoj razini neovisnih umjetnika-mislilaca, koji ne upadaju u neku modu ili stil, nego se neprekidno preispituju. Nismo te sreće da je netko od nas postao brand koji programatori velikih festivala žele kupiti i zbog toga zahtijevaju iz godine u godinu isti tip predstave od nekog umjetnika kako bi zadovoljili tržište.
  
  U Bosni i Hercegovini, kao i u Makedoniji, scene su male i nerazvijene, ali izuzetno zanimljive. U Bugarskoj je scena veća zahvaljujući njihovom Univerzitetu koji ima odsjek za ples i izvedbene umjetnosti. I Srbija se pokreće. Slovenija i Hrvatska imaju mnogo dulju povijest u plesu i to se odražava i na scene danas.
  
  Kakva je atmosfera pri kraju NDA? S obzirom da traje puna četiri mjeseca i da je program izuzetno intenzivan.
  
  Seliti se i živjeti s petnaestoro ljudi četiri mjeseca nije uobičajena situacija, a atmosfera ovisi o zrelosti grupe. Imali smo vrlo tešku prvu generaciju, od kojih smo puno naučili i pokušavamo omogućiti što bolje uvjete smještaja i rada. Atmosfera prema kraju reflektira pozitivan stres prije premijere.
  
  Kakav je odaziv mladih hrvatskih plesača za ovaj program?
  
  U Hrvatskoj je uvijek problem s prijavama. Možda naš program nije dovoljno prisutan u javnosti ili postoji neki drugi razlog koji mi nije jasan. Također mislim da u Hrvatskoj ljudi koji zaista žele studirati ples odlaze u inozemstvo, ali smo svake godine imali po dva studenta iz Hrvatske što nam je važno. Smiješno je da dobivamo puno više pohvala od međunarodnih studenata. Ljudi u regiji vrlo su kritični i to je šteta. Ali program je zamišljen prvenstveno kako bi pomogao zemljama sa kraćom povijesti suvremenog plesa da se povežu sa scenama koji već imaju umjetnike i izvođače visokog umjetničkog profila, tako nisam iznenađena relativno malim interesom hrvatskih plesača.
  
  I na kraju, vaša posljednja predstava 2žene2brata2metra imala je premijeru samo u Puli. Zagrebačka izvedba koja se trebala dogoditi u Plesnom centru bila je otkazana. Ima li nade za daljnje izvedbe?
  
  Dogovaramo izvedbu na Platformi mladih koreografa u listopadu i nadam se da ćemo uspjeti. Teško je uskladiti datume svih izvođača, a sad već prihvaćam kao normalno da moje predstave imaju premijeru i eventualno jednu reprizu. Trebam li se zato zabrinuti za kvalitetu mojih radova ili je to samo realnost naše plesne scene ne znam ni sama, ali još se uvijek ne obeshrabrujem jer volim raditi sa ljudima i mislim da svi koji imamo mogućnost realizirati autorske predstave trebamo i dalje raditi. Naravno nije motivirajuće nastaviti stvarati ako predstave ne žive pred publikom, a smatram da nismo tu da pokazujemo radove jedni drugima unutar scene i tu stanemo. Čini mi se da je postprodukcija veliki problem kod nas i da trebamo ozbiljno razmisliti o ulaganju u edukaciju mladih menadžera koje zanima ples. Bez sustavnog rada na tom segmentu scene ne može se očekivati da se predstave prodaju. Na tome se treba raditi isto toliko koliko i na umjetničkoj strani.
  
  Imate li planove za nove projekte u Hrvatskoj?
  
  Veći autorski projekti za sada ne, ali radujem se pozivu za Improspekcije gdje ću održati radionicu i predložiti strukturu za improvizaciju u kojoj se nadam vidjeti ljude s kojim sam već surađivala.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNASCENA.hr, 31. kolovoza 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila