Plesna scena.hr

Mogućnost bivanja vani i unutra

Uz 4. Improspekcije, 11. do 17. listopada 2010., Centar za kulturu i informacije Maksimir i Zagrebački plesni centar

• Improvizacija je kao alat plesačima i koreografima suvremenog plesa nešto posve uobičajeno, posebice u dvorani, iza zatvorenih vrata, u trenucima rada na predstavi. Međutim, u Hrvatskoj je manje prisutna, zapravo je trenutno u pravom obliku i nema, ona vrsta improvizacije koju nazivamo improviziranom izvedbom. Riječ je o autorima koji se samo ili uglavnom bave izvedbom koja je u potpunosti ili većinom nedefinirana u trenutku kada izvođač staje pred publiku. Ona se stvara u realnom vremenu. Kako bi približile ovaj oblik plesa i popratne impro-kulture domaćim plesačima, autorima i publici, tri su plesne umjetnice 2007. godine pokrenule Improspekcije, međunarodne improvizacijske susrete koji se od tada svake jeseni odvijaju u Zagrebu. Zrinka Šimičić, Sonja Pregrad i Iva Hladnik i ove su godine, od 11. do 17. listopada u prostorima Centra za kulturu i informacije Maksimir te Zagrebačkog plesnog centra organizirale radionice i prezentacije utemeljene na improvizaciji, kao najvišem stupnju organizacije, da se poslužimo već pomalo istrošenom, ali ovdje vrlo prikladnom sintagmom Milane Broš. Radi se o inicijativi za razvoj i afirmaciju improvizatorske scene u Hrvatskoj te za promicanje međunarodne i međudisciplinarne suradnje na području improvizacije kao izvedbene umjetnosti, kroz niz radionica, istraživačkih projekata, diskusija i javnih izvedbi često vezanih uz specifičnu lokaciju.
  
  Motivaciju djelovanja Improspekcija organizatorice propituju iznova svake godine. Premda je sve zamišljeno kao inicijativa koja bi trajala kroz cijelu godinu, naglasak je na jesenskom događaju – susretima. „Nastojimo uvijek reagirati na nešto što osjećamo kao potrebu na sceni“, komentira Zrinka Šimičić i dodaje: „Kao najveća vrijednost Improspekcija pokazala se činjenica da ljudi imaju prostor koji je slobodan za individualni izraz. Ovdje se ljudi možda i prvi puta sretnu kao izvođači. Vjerojatno se i poznaju, ali nikada nisu surađivali na nekom projektu. Fragilnost i instant kvaliteta takvog stvaranja meni je kao promatraču vrijednost koju mislim da treba zadržati.“
  
  Improspekcije se sastoje od tri elementa, edukacije, eksperimenta-laboratorija i izvedbe. U edukativnom smislu, svake godine plesačima se nude i radionice s predavačima koji su uglavnom strani, ili domaći s međunarodnim iskustvom. Stoga čak i ako se plesači i koreografi ne žele baviti improvizacijom na sceni, ako ih to osobno ne zanima u autorskom smislu, Improspekcije nude mogućnost da kroz improvizaciju svatko za sebe može nešto naučiti. Pruža prostor za eksperiment kojeg inače ne bi bili u prilici izvesti.
  
  Kako jedan dio ovih susreta želi promicati i javne improvizirane izvedbe, zajedno s eksperimentalno-istraživačkim tipom rada, organizatorice iduće godine, ako to sredstva budu dozvolila, planiraju pozvati Juliana Hamiltona, jednoga od majstora na polju improvizirane izvedbe, ali i druge slične autore. Njihovi radovi nisu gotovi, odnosno fiksirani, već su strukture vremena na koje se improvizira ili autori imaju individualnu praksu izvedbene improvizacije kroz koju razvijaju način donošenja odluka. „Riječ je o umjetnicima koji rade na takvom tipu izvedbe više od dvadeset godina pa stoga možemo govoriti o vrlo visokoj razini rada koja definitivno nije samo eksperiment.“ – kaže Sonja Pregrad. „Cilj nam je razvijanje vještine koja predstavlja ukupnost svih plesačkih i koreografskih odluka, a istovremeno instinkt i umijeće reakcije na trenutak.“
  
  Kao i svaka novost, i njihov je projekt u početku okupljao manji broj korisnika, prisjećaju se organizatorice, ali i plesača i publike ima svake godine sve više. „Kada smo počeli, dolazili su samo ljudi koji su nas znali kao pedagoge s raznih plesnih tečajeva, pa smo mislili kako profesionalne plesače to ne zanima, ali smo nastavile tako što smo uz javni poziv usmjeren na sve počele izravno pozivati baš konkretne plesače sa scene. Zanimalo nas je stvoriti priliku da jedni s drugima radimo u otvorenoj formi, izvan uobičajenog konteksta kada radimo zajedno za nekog koreografa.“ komentira Pregrad, „Rezultat ovisi o tome tko sudjeluje, a zanimljiv je i vrijedan upravo kada dođu gosti izvana i dovedu neku novu energiju. Mi strane goste zovemo zbog toga, zato jer se kroz improvizaciju susreću različitosti i stvaraju mogućnosti, a ne zato jer mislimo da su oni bolji plesači pa bi morali učiti od njih.“
  
  U čemu je posebnost improvizacije kao izvedbene forme? Ona uključuje promišljanje kompozicije i strukture u realnom vremenu, pred publikom, što nije nimalo lako, možda je riječ o najtežem obliku plesne izvedbe. Napraviti improviziranu predstavu, osim tehničkih plesačkih karakteristika, zahtijeva mogućnost bivanja i vani i unutra. Plesači koji su možda sjajni u tehničkom smislu, ne znači nužno i da su dobri improvizatori. Oni moraju moći improvizirati i cijelu dramaturgiju, početak, sredinu i kraj. „Autori koji se baš time bave vježbaju godinama. I svoje izvedbe vježbaju godinama. Vrlo je bitna intuicija i mogućnost sagledavanja radnji izvana. To je korak od bivanja plesačem/izvođačem do bivanja improvizatorom“ kaže Pregrad.
  
  „Ima ljudi koji vole raditi i gledati improvizaciju i onih koji ne vole“, kaže Šimičić, „ali mi se ne bavimo time jer smatramo da je jedno bolje od drugoga. Čak i ako netko ne želi improvizaciju koristiti kao izvedbenu formu, mislim da je ta vještina dobar alat svakom izvođaču, ali i gledatelju. Kao gledatelju, ponekad je možda teško je reći si vidio, jer isto kao i izvođenje, i gledanje improvizirane izvedbe je drugačije, drugačije se povezuješ s izvođačem i sa sadržajem. Ono sve što živu izvedbu čini vrijednom, ovdje je još potencirano. Naravno da uvijek postoji mala doza improvizacije i kod fiksnog materijala, ali ovdje je to apsolutno. Ima ljudi koji su improvizatori i to im je jedini izraz kojeg priznaju, dok ga neki ne priznaju uopće, smatrajući ga manje vrijednim“.
  
  Kieth Hennessy koji je nedavno u okviru Queer festivala boravio u Zagrebu, jedan je od sjajnih improvizatora, kaže Pregrad. „Brzina kojom on misli je nevjerojatna, on reagira na publiku, povijesni trenutak, kontekst, na sve što postoji u tom trenutku, i upravo to mi je jako uzbudljivo.
  
  Improspekcije se poigravaju različitim načinima na koji improvizirane izvedbe mogu biti uokvirene, a da bi se dobila specifična izvedba. Prve godine, primjerice, svi su izvođači napisali ime na karticu pa su se nasumično izvlačile konstelacije ljudi. Prošle godine se radilo s varijantom improvizirane izvedbe i intervjua. Desila se i improvizirana izvedba plesačice i dramaturginje. Ove godine pozvana je Aleksandra Janeva koja je osmislila koncept večeri i zvala plesače koje je željela uključiti.
  
  Poseban je aspekt Improspekcija suradnja s drugim medijima i disciplinama. Bilo je tu spoja plesa i svile, videa, glazbe (klasične, suvremene, popularne), skulpture, teksta/glume koji su doveli i nove vrste izvođača kao i publike. Iako je improvizacija s glazbenicima najočitija vrsta suradnje, prema riječima organizatorica bilo je teško pronaći glazbenike koji su bili zainteresirani za suradnju temeljenu na takvom otvorenom vidu improvizacije, ali polako se javljaju i glazbenici kao i drugi umjetnici.
  
  Želja organizatorica je da Improspekcije postanu kontinuirana događanja i tijekom ostatka godine, kao stalni prostor za javne improvizirane izvedbe ili samo jam sessione. Dok to ne zaživi i do idućeg izdanja susreta, 19. studenog u u 20:30 u NANO galeriji možete prisustvovati jedinstvenoj improviziranoj izvedbi s glazbenicima – Zlim triom.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 13. studenoga 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić