Plesna scena.hr

Kada će ples konačno do televizijskih ekrana?

Intervju: Vesna Mimica, koreografkinja i suradnica HRT-a za plesnu umjetnost

• Ako u vijestima iz kulture vidite insert iz plesne predstave znate da je Vesna Mimica i dalje u akciji i da je i ovaj put uspjela ugurati svoj sadržaj! I tako već dvadesetak godina, a u međuvremenu prostora za ples (kao kazališnu, izvedbenu umjetnost) ima sve manje, a da i ne govorimo o pokušajima samostalne emisije posvećene plesu.
  
  Uistinu je vrijeme da se pokrene emisija o plesu jer su sve druge umjetnosti zastupljene posebnim emisijama, uključujući i alternativnu glazbu! Svaka izdana knjiga ima prostor u programu ali ples ne, osim ako nije ruski carski balet – koji ne postoji, ali tko to na televiziji zna osim mene...
  
  Tijekom devetnaest godina rada na HTV-u uporno sam, katkada i na vlastitu štetu, promovirala suvremeni ples ali i druge oblike plesne umjetnosti, kvalitetne amatere, predstave, događaje... Čak je i jutarnja gimnastika bila podređena našoj profesiji jer je predstavljala mahom plesače Škole i insistirala sam da izvođači budu profesionalni plesači. Svake godine od gašenja emisije Govor tijela koju smo radili preminuli kolega Darko Vernić i ja, uporno šaljem prijedloge za pokretanje nove emisije. Ove sam godine to opet učinila a obzirom na tešku financijsku situaciju napravila sam produkcijsku čaroliju ne bi li ta emisija ugledala svjetlo ekrana, i opet ništa. Kao da ne postojimo. To je toliko frustrirajuće.
  
  Gledam neki dan Mezzo i razgovor s Emiom Grecom, koji je bio i na Tjednu suvremenoga plesa. Voditeljica ga pita ista pitanja koja sam ga pitala u Zagrebu kada sam radila intervju s njim i opet se pitam, zašto to nismo objavili kao zasebnu emisiju, a imamo sve o njemu i predstavu i druge dijelove njegovih koreografija. Imam, recimo, intervju i snimku Mercea Cunninghama kada je bio u Ljubljani, imam čak i potpisani pristanak njegove kompanije da smijem objaviti tu snimku u skraćenom obliku… I..., ništa. Kao da plesa nema. O domaćim autorima da ne govorim.
  
  Prilično sam sigurna da vi čuvate i baratate najvećom arhivom snimaka hrvatskog plesa. U tom smislu ste dobili i podršku UNESCO-a. To bi se moglo lijepo iskoristiti u nekoj novoj emisiji?
  
  U totalnom jadu i očaju predala sam Ministarstvu kulture prijedlog za formiranje arhive suvremenoga plesa već nekoliko puta i opet ništa. Ove sam sezone to predložila UNESCO-u kao prijedlog za očuvanje kulturne baštine, jer morate priznati da je malo zemalja koje imaju takvu impresivnu plesnu povijest i tako karizmatične autore poput Hrvatske a koji se prema toj specifičnoj baštini odnose tako maćehinski. Kada je taj prijedlog prošao i otišao u sjedište UNESCO-a, istog sam časa pisala direktoru HRT-a da oformimo arhivu suvremenoga plesa i da se dio tog projekta daruje Hrvatskoj plesnoj sceni, jer su nam mnogi autori ustupili svoja djela kako bi bila arhivirana. Imam njegovo odobrenje. Šefica arhive je oduševljena idejom, napravili smo sve predradnje, a onda su nas, vanjske suradnike, počeli otpuštati. Sada sam malo ni na nebu ni na zemlji i dalje pasionirano sakupljam, čuvam, arhiviram. I mislim… tko zna što će biti.
  
  Nema naime neke organizirane akcije i činjenica da imam takvu arhivu kao da ne zanima javnu televiziju a ona je to zapravo omogućila. Kad bi bili svjesni vrijednosti, ponosili bi se time ali eto ne znaju i ne zanima ih previše.
  
  Pozvali ste struku na pobunu protiv sve žešćeg amaterizma u javnim medijima. Iza amaterizma i površnosti zamotane u šareni, blještavi kič zjapi bezdan neznanja i rekla bih nevjerojatna lakoća djelovanja? To u nastavku rezultira nevjerojatnom težinom preživljavanja plesno obrazovanih ljudi, koji drže da i zabavni program nacionalne televizije ne bi trebao ići ispod neke razine.
  
  Znate amater je onaj koji voli. Ako itko hvali i potiče ljude na ples i ljubav prema plesu to sam ja. Zaista cijenim mnoge amatere i amaterske skupine koje su na rubu profesionalnosti a neki upornim radom i postaju profesionalci. Oni koji su se na bilo koji način bavili plesom bit će naša vjerna publika. Nastup je njihova nagrada pa je normalno da je i televizijski nastup potvrda njihove izvrsnosti. Ali ne umjesto profesionalaca. Mislim da je granica jasna, profesionalni plesači, koreografi, plesni pedagozi žive od svojega rada i ne rade u banci, butiku ili tvornici pa plešu dva puta tjedno. Ili su to školovani ljudi koji su proveli godine i godine učeći, ili su to ljudi bez formalnog plesnog obrazovanja ali koji godinama uporno rade, uče, odlaze na audicije, rade na predstavama. Oba su puta legitimna i teška. Svi drugi za mene su dragi amateri.
  
  Javna televizija među mnogim zadaćama, ima i obrazovnu. Ne može, ne smije, amater biti u ulozi profesionalca. Posao koreografa je da koreografira, plesača da pleše, ne vidim nikakav razlog da taj posao rade amateri ma koliko bili zgodni ili seksi odjeveni. Stalno gledam koreografije u kojima se pokazuju elementarna neznanja profesije. Neznanje korištenja prostora, nepoznavanje glazbe, koreografske vještine, tehnike, razdoblja u koje se smještaju, koreografija koje veze nemaju s emisijom u kojoj jesu. Plesači nemaju osnovna znanja i stalno gledam loše piruete, užasne batmane, glave i kose koje lete. Ako su im uzor strani spotovi neka ih dobro pogledaju. Tamo to rade plesači izabrani na okrutnim audicijama. Tužno je što imamo izvrsne koreografe i plesače, samo što ih nitko nikada ne pozove. Kada predložim mlade plesače iz Škole, naročito završne razrede, svi me pitaju što će raditi, je l' to dugo traje, je l' to nešto ozbiljno – ma što to značilo. Pitam se da li na ta pitanja odgovaraju „slatke cure“ koje dižu zavidne honorare u zabavnim emisijama. Kada me urednik pita tko je Maša Kolar, udahnem i smirim se.
  
  Profesionalnost nikako da nađe put na male ekrane. Pogledajte predstavu M. Butterfly u Velikoj Gorici. Breaker Vladimir Atomic Smud složio je izvrsnu predstavu. Znači može se. No njega nitko ne pozove u emisiju. Ali „slatke curice“ mogu koliko hoće.
  
  S druge strane, potpuno se ugasilo snimanje cjelovečernjih predstava. U doba Ksenije Savin godišnje su se snimila dva cjelovečernja plesna djela. Žena je išla na predstave, odabrala i snimila. Danas se beskonačno u večernjim terminima vrte predstave stare petnaest godina. Znate li koliko smo napredovali od tada? Koliko ima novih ljudi, grupa, predstava a mi vrtimo petnaest godina stare projekte. Naši su ansambli proputovali svijet, vrte naše predstave po stranim festivalima a naša nacionalna televizija ne emitira ništa.
  
  Tjedan suvremenoga plesa je dosad doveo, ne znam ni sama, koliko značajnih, svjetskih autoriteta plesne umjetnosti i – ništa. Eurokaz je doveo vrhunske koreografe i ništa. Svetvinčenat je projekt za koji bi u svijetu dobili nagradu a HTV – ništa, još se raspravljamo treba li kamera baš svaku od te četiri (!!!) večeri. Naravno da mi je pjena krenula na usta. Jedno ste vrijeme strpljivi, razgovarate, objašnjavate ali vas „slatke cure“ uvijek pređu i želudac uvijek zaboli.
  
  Struka mora reagirati jer ne znam baš da ima „slatkih glumačkih grupa“ ili „baš zgodnih književnih grupa“. Plesati kao da svatko može i ja bih se tome možda veselila samo kada bi se znala mjera koja je prisutna u drugima umjetnostima. Struka je orijentir i bez animoziteta ili zloće usmjerava javno mnijenje u pravom smjeru. Amateri mogu biti gosti u profesionalnoj postavi a ne obratno.
  
  Usput budi rečeno – kada se nabrajaju umjetnosti u javnim medijima, čujete li ikada riječ – ples? Znate kako ide: likovna, dramska, glazbena umjetnost… A plesna? Pripadamo li u glazbu? Gdje?
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 17. studenoga 2010.

Piše:

Maja
Đurinović