Odmor od povijesti prvi je dio trilogije Proces_Grad inspirirane Procesom Franza Kafke, u produkciji Bacača sjenki, umjetničke organizacije pod vodstvom Borisa Bakala. Prvi Odmor od povijesti izveden je 1. travnja 2008. godine, a zasad posljednji 21. prosinca 2010. godine u Društvenom centru Kino Mosor. Riječ je o najnagrađivanijoj i najzapaženijoj predstavi Bacača sjenki, o čemu svjedoči i porast broja posjetitelja – sa 16 na premijeri na 40 na zadnjoj ovogodišnjo izvedbi.
Sukladno transparentnom naslovu predstave, aranžman pozornice emanira ozračje odmora – posjetitelji se predaju vodstvu glumaca koji ih tetošeći ušuškavaju i poliježu u krevete. Radnje nema, tek ponešto dramske akcije koja dopire do ušiju posjetitelja kao žamor te osobnih ispovijedi izvođača, njihovih maštanja i zamišljanja stanja smrti. Ti trenuci isprepliću se s misaonom aktivnošću posjetitelja, umirujući ili uznemirujući potiču autorefleksiju. Sama šutnja koja prevladava, tama, sporost kao osjećaj trajanja te minimalna gustoća kazališnih znakova potiču otvorenost i raspršenost percepcije posjetitelja. „Dok ležim u tami, na prijelazu između dva dana, puštam da se tišina ispuni slikama, glasovima, zvucima, osjećanjima prethodnih sati, dana, paralelnog prostor-vremena misli, želja, prizivanja, strahova i nada… Asocijacije ulijeću među njih, pletu mrežu; o tu se mrežu odbijaju trenutne senzacije, da bi se nanovo uhvatile u mrežu i o nju odbile…“ Svijest gledatelja se možebitno pročišćava suočavajući se s vlastitom poviješću koja se mislima iskazuje i otpušta. Tako predstava ima meditativan karakter vodeći nas kroz „metafizičko putovanje po rubu kolektivne i individualne svijesti, kroz predjele sna i smrti kao jedinih sigurnih utočišta od povijesti“.
Kako se zapravo odmara od povijesti? Suprotno nego što se povijest oblikuje. Potraga za oblikovanjem osobne povijesti obično završava njenom nerelevantnošću: gustoća i brzina kolanja informacija, prezasićenost zapažanja proporcionalna s manjkom vremena za procesuiranje informacija dovodi do entropije rangiranja važnosti i smislenosti detalja povijesti. Ova predstava čini suprotno: deficitom informacija uz inflaciju vremena daje prednost relevantnosti osobnog iskustva nad nerelevantnosti povijesti. Iako u realnosti odmor od povijesti nije moguć, čini se da ga je na trenutak zaista mogući doživjeti. Predstava tu mogućnost nudi, a o svakom posjetitelju ovisi koliko ju je u stanju primiti.
© Mirna Rončević, KULISA.eu, 29. prosinca 2010.
