Ilijanu Lončar srela sam u Karlovcu 13. studenog 2010. na 21. Susretu plesnih ansambala u organizaciji Hrvatskog sabora kulture, gdje je ujedno proslavila i deset godina postojanja svoje požeške Plesne radionice Ilijane Lončar. To se činio kao dobar povod da se prisjetimo te vrsne plesačice, koja je iznenada, usred uzlazne putanje nestala sa zagrebačke plesne scene.
Ilijana Pirel bila je prva Osječanka koja je maturirala u Školi suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu (tada Srednja škola za ritmiku i ples), a diplomirala je i na Fakultetu za fizičku kulturu. Tijekom desetogodišnjeg školovanja i boravka u Zagrebu (1989–1999) kontinuirano je surađivala s mnogim hrvatskim kazalištima i plesnim ansamblima: GDK Gavella, ZKM, HNK u Zagrebu, Kazalište Mala Scena, Studio za suvremeni ples, Zagrebački plesni ansambl, Liberdance, Studio Mare, Stereo i dr. Plesala je u koreografijama Rajka Pavlića (In the Mood, Corason de tango, Epizode, Surimi), Mare Sesardić (Suncobrani, Dotakni pokvarenu ženu, Eros i psiha); nastupila u Plač i druge priče Jasne Frankić-Brkljačić; Odisej i sin ili svijet i dom u ZKM-u, Duet Zagreb – ples u razredu (suradnja Danstheater Arena iz Amsterdama i Male Scene), Angeli za Veroniko Desanke Virant; Rock & Roll Emila Matešića… Gostovala je u Ljubljani, Kopenhagenu, Stockholmu, Heidenheimu, Amsterdamu, Haagu… Usavršavala se na radionicama na Vlaamse Dansacademie u Bruggeu, Arena Dance Theatre u Amsterdamu i Summer Intensive Program Alvin Ailey American Dance Center u New Yorku… No, krenimo od Osijeka.
Tvoji su plesni početci vezani uz rodni grad.
Od malih nogu privlačili su me ples, pokret i scenski nastupi. To su prepoznali i moji roditelji i usmjerili me u tom pravcu. I to su činili najbolje što su mogli, u skladu s našim tadašnjim financijskim prilikama. S četiri godine upisuju me u Baletni studio Dječjeg kazališta Ognjen Prica u Osijeku, današnjeg DK Branka Mihaljevića, u klasi pedagoginje Mirjane Šantak, a zatim nakon pet godina u Baletnom studiju, upisujem nižu školu za ritmiku i ples pri Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku u klasi nastavnice Jasne Frankić te jednu godinu klasičnog baleta kod nastavnice Vesne Šećerov.
Nastavila si školovanje u Zagrebu. Pretpostavljam da nije bila laka odluka otići od kuće s četrnaest godina.
Nije bila nimalo laka, ali je bila dosljedna i logična. Mene je u životu jedino zanimao ples i samo sam se njime htjela baviti. Pokušala sam u to uvjeriti roditelje i uspjela. Budući da u Osijeku nije postojala srednja škola u kojoj bih se mogla dalje obrazovati, a i ples kao izvedbena umjetnost nije bio na nimalo zavidnoj razini, jedino što mi je preostalo jest otići u Zagreb. Završila sam Srednju školu za ritmiku i ples u klasi Ivančice Janković.
U to vrijeme su se u Zagrebu počeli nuditi plesni seminari, među prvima koji su ih vodili su bili npr. Juan Carlos Garcia i Steven Iannacone. I učenice Škole za ritmiku i ples su zagrizle...
To je bilo od neprocjenjivog značaja za nas, pohađati takve kvalitetne seminare. Bio nam je to svojevrstan prozor u svijet. Pozitivan propuh umjetničkih izričaja i plesnih tehnika. Pedagozi su bili više nego stručni i predani svome poslu, i uvijek su se trudili voditi seminare temeljito s razrađenom metodikom, dinamikom sata i prema svim pedagoškim principima. Bili su nam uzor, poticaj i nadogradnja na temeljna znanja i sposobnosti koje su nam nesebično prenosile nastavnice u školi. Sjećam se, oduvijek sam željela sve probati, učiti, bila sam gladna novih plesnih spoznaja, usavršavanja, pomicanja vlastitih barijera i tjelesnih i psihičkih. Nije uvijek bilo lako sve izdržati, ali ljubav prema plesnoj umjetnosti doista ne poznaje posustajanje.
Vrlo brzo si počela sudjelovati u plesnim projektima i ostvarila odlične suradnje s tada novim plesnim studijima Mare i Liberdance.
Dugo vremena većina plesnih projekata bila je vezana gotovo isključivo za Studio za suvremeni ples i Zagrebački plesni ansambl, no ranih devedesetih započela su s radom i dva nova studija, Plesni studio Mare i Liberdance. U oba studija pohađala sam dodatne satove raznih plesnih tehnika od klasičnog baleta, jazza, suvremenih plesnih tehnika do društvenih plesova. Na pozive koreografa sudjelovali smo s puno entuzijazma i plesačke energije u mnoštvu projekata koji su bili tada novost jer su rađeni izvan ili u koprodukciji s profesionalnim ansamblima ili pak čak u suradnji s baletnim umjetnicima iz Hrvatskog narodnog kazališta.
Ti i kolege s kojima si plesala pripadate novoj generaciji koja je pomicala granice suvremenog plesa u Hrvatskoj.
Sada, kada se mogu osvrnuti s određene vremenske distance na svoje zlatno razdoblje plesačkog života uz kolegice Aleksandru Janevu-Imfeld, Tamaru Curić, Larisu Lipovac, Pravdana Devlahovića te Renatu Vraneković, Adrijanu Barbarić Pevek, Igora Barberića, Mašu Kolar, Tomislava Jelinčića, Ana-Mariu Bogdanović, doista uviđam da smo mi bili svojevrsni tranzicijski pioniri onog vremena koji smo pokušavali, a većina je i uspjela, u najmanju ruku održati kontinuitet dostojanstva suvremenog plesa u našoj sredini te probili led odlascima na usavršavanja izvan granica Hrvatske. I ta inozemna iskustva su nam svima bila više nego dragocjena, kako u plesačkom smislu tako i u ne manje važnom životnom sazrijevanju.
Kako to da se nikada nisi odlučila upisati plesnu akademiju u inozemstvu? Imala si priliku.
Ako se dobro sjećam, bila je audicija za vrijeme ljetnih praznika prije upisa 4. razreda srednje škole, kada smo Aleksandra Janeva, Renata Vraneković, Igor Barberić i ja odlučili posjetiti Vlaamse Dansacademie u Bruggeu u Belgiji s ciljem pohađanja sedmodnevnog seminara. Za vrijeme classova su nas plesni pedagozi promatrali te na kraju potvrdili da zadovoljavamo kriterije za upis na Akademiju. Nakon godinu dana po završetku srednje škole trebalo je skupiti tada pozamašnu svotu novca za upisninu. Moji roditelji i ja to nismo uspjeli. Drugi razlog bi možda bio i taj što mi je manjkalo hrabrosti. Mojim prijateljicama, kolegicama i kolegama koji su se odvažili i otišli van, to je bio prvi put da moraju same započinjati daleko u nepoznatome gradu, probijati se, truditi, da bi se ostvarili i kao osobe i kao umjetnici. Ja sam to već jednom prošla, otišavši iz Osijeka u Zagreb i jednostavno mi je pomanjkalo odvažnosti ponovno se dokazivati i započinjati od početka. Sada znam da je to bila prava životna prekretnica jer sve kasnije što se dogodilo i privatno i poslovno me odredilo do današnjeg dana.
Govoreći o početcima i prilagodbama, ti i jesi osoba novih početaka i prilagođavanja novim sredinama. Prvo si iz Osijeka otišla za Zagreb, a zatim iz Zagreba u Požegu. Da li ti je bilo teško naviknuti se na plesne prilike u Požegi?
Prijelaz je, rekla bih, bio relativno lak. Dobivala sam angažmane u Gradskom kazalištu Požega gdje sam igrala plesno-glumačke uloge, ali sam i surađivala kao koreografkinja u predstavama. Bio je to Petar Pan, Čarobnjak iz Oza, Plava boja snijega ili show kod dvorske lude, Pinokio, Pipi Duga Čarapa, U svijetu bajki, Mačak u čizmama, Poklon djevojčice sa žigicama, Otmica, Sretni princ, Razigrajmo Melitu.
Za neke od njih si bila nagrađena Zlatnom Žar pticom na Naj, naj, naj festivalu u Zagrebu. Kakav je to bio osjećaj?
Prvi put sam tu nagradu dobila 2001. za scenski pokret u predstavi Čarobnjak iz Oza i odmah potom iduće godine za scenski pokret i koreografiju u predstavi Plava boja snijega ili show kod dvorske lude. Osim što mi je to bilo ugodno iznenađenje, bila je to i potvrda, rekla bih, cjeloživotnog rada budući su mi to bile prve nagrade u životu. Njihova posebnost je i u tome što nagrada za scenski pokret i koreografiju nije bila predviđena protokolom dodjele već ih je žiri odlučio dodijeliti nakon odgledanih predstava.
Tijekom 2003. obnašala si dužnost zamjenice ravnateljice Gradskog kazališta Požega.
Biti zamjenicom ravnateljice Gradskog kazališta Požega najizazovnije je radno mjesto koje sam ikada prihvatila. Dugo sam razmišljala da li se upustiti u tu avanturu ili ne, no tadašnja ravnateljica Maja Žebčević-Matić koja je među prvima u Požegi prepoznala moja umjetnička dostignuća, uspjela me uvjeriti da će mi to biti dragocjeno iskustvo. Doista je i bilo, u svakom pogledu. U godini dana izmiješalo se tu mnoštvo pozitivnih poteza, ali i poteškoća s kojima sam se teško nosila. Tada sam shvatila da se nisam još potpuno stopila sa sredinom u koju sam se doselila nedugo prije toga.
Od 2007. godine radiš kao vanjski suradnik za scenski pokret na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Izuzetno važan trenutak u mojoj plesno-pedagoškoj karijeri ima poziv Maje Đurinović da se pridružim profesorima na Umjetničkoj akademiji u mom rodnom Osijeku. Tada sam nakon dugo vremena osjetila da nisam zaboravljena i da još uvijek netko vjeruje u mene. Užitak rada na Akademiji uz izvrsne kolege i vrijedne studente unio je u moj život novu dimenziju. S jedne strane priliku za prenošenje znanja studentima, a s druge strane predivnu motivaciju za osobno daljnje napredovanje kroz komunikaciju s kolegama iz plesne struke i srodnih kazališnih izraza. Naravno, uz sve to osjećam da sam se nakon više od dvadeset godina izbivanja iz svog Osijeka na najbolji mogući način odužila za svu podršku koju sam imala kroz djetinjstvo provedeno u njemu.
Zadnja profesionalna plesna predstava u kojoj si sudjelovala bila je Rock & Roll Emila Matešića u Gavelli, no budući se nikada nisi službeno predstavom oprostila od profesionalne plesne karijere, znači li da još nisi završila to poglavlje u životu?
Ovim pitanjem si me dirnula u žilu kucavicu koja odmah zatitra i uzburka mi misli. Moja najveća neostvarena želja je otplesati još koju plesnu predstavu u životu. Iako to sada izgleda neobično, nakon tolike profesionalne pauze, nekako osjećam da sam to dužna, prije svega sebi, a onda i svima onima koji kažu da im je žao što sam se tako naglo povukla u isključivo pedagoški rad. Srce mi govori da još puno toga mogu dati, na neki zreliji način primjeren objektivnim psihofizičkim mogućnostima. Uostalom, zar to i nije bit suvremenog plesa? Prihvatiti sebe onakvim kakvi jeste, raditi na tome da što više spoznamo sebe i sve oko nas, ponirući u što dublje slojeve kompletnog bića, a za to nema vremenskog ograničenja!?
© Katarina Žeravica, KULISA.eu, 25. siječnja 2011.
