Plesna scena.hr

Jedriti tijelom

Marija Šćekić – Histeria Nova: Mala tragedija, kor. i red. Marija Šćekić (u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom)

• Teško je nakon doživljaja nove scenske pustolovine Marije Šćekić ne sjetiti se, barem na trenutak, Modulacije 2 kada je plesače uronila u svijet grbavih kitova, savršena bića morskih dubina, istražujući to za nas mistično iskustvo tjelesnih signala, snalaženja i komunikacije putem rezonance i valova. I ako nam je voda praiskonsko, ili barem prednatalno iskustvo života, što je s letenjem? Simbolika je vrlo jednostavna: biti poput ptice znači letjeti – znači kretati se u visinama, iznad zemlje ispresijecane ogradama i zidovima, pune prepreka i zamki. I znamo što znači Ikarov let, jer iz naše, ljudske perspektive – pad je neminovan. To je cijena za biti slobodan, stići preblizu suncu.
  
  Mala tragedija je prvotno kompozicija za solo klavir Zorana Šćekića napisana za crtani film na temu ptice koja umire. Marija Šćekić preuzela je kompoziciju, temu i naslov. (Prvi, elektronski i atmosferski dio glazbe potpisuje Ranko Šajfar.) Ne znam da li se pritom sjetila i Ane Pavlove i njenog antologijskog sola na glazbu Saint-Saënsa koji je u cijelosti umiranje ranjene ptice, no ovdje je riječ o maloj tragediji, i tihoj smrti neke male ptice.
  
  Zapravo, Marija Šćekić krenula je u silno privlačan izazov – otkrivanje osjećaja tijela u zraku. Bez uporišta, otpora poda, otkud krenuti i gdje završiti pokret? Sila teža vuče dolje – tek nam je, kao reče Tin Ujević, duša za let stvorena… Tijelo je stoga dobilo podršku Gorske službe spašavanja, što uključuje konstrukciju (Ivica Radić i Bojan Haron Markičević) i izvedbu rigginga – dvojicu alpinista (Radić i Vlado Novak) koji s one druge, tamne, publici nevidljive strane užadi plesačici omogućuju let.
  
  Doduše, skupljeno tijelo koje naopačke visi i diše u zraku, u dvorani Zagrebačkog plesnog centra koja je ovdje pokazala zanimljivu mogućnost dvije razine prostora, više je nalik šišmišu nego ptici, pogotovo kada pušta impulse kroz zglobove ruku – krila koja ne poznaju mekoću perja. Ali zapravo nevažno, riječ je o istom autorskom angažmanu: suosjećanju, prepoznavanju u bićima prirode koja su – predisponirana na zračne prostore slobodne prirode, nespremna za zamke suvremene civilizacije: staklene nebodere, odašiljače, radare…
  
  Plesačica nije ptica (niti pokušava biti labud!), ona je živi, promjenjivi oblik u zraku, koji uz nevidljiv ali nesumnjiv napor otkriva nove dimenzije pokreta, krećući iz nekog novog početka u gradnji sistema lebdećeg kretanja. Ona polako balansira u otkriću jedrenja tijelom i pažljivo premješta težište jer svaki mali pokret bitno mijenja ravnotežu. Njezino tijelo – ranjeno, kao obješeno o nebo – vuče dolje. Zaustavit će se i uspraviti na rubu visoke razine, zamišljenom krovu, usmjerena prema dubini koja vuče. Uostalom, njezin je let beznadno i pad. Uže ga ublažava, omogućuje neprirodan nagib tijela, okomito spuštanje po zidu koje u nekom trenutku nalikuje onom Spidermana, ali u kvaliteti i naboju ostaju koncentrirano, sudbinsko. Tlo je kraj. Projicirana živa tanka traka koja se dolje crveni i priziva pticu meko joj se na trenutak ugnijezdila na prsa. Uže je još uvijek poput pupčane vrpce koja pridržava, tijelo tvrdoglavo vuče naprijed, do konačnog pada, odvajanja od užeta koje se vraća u svoje visine, i smirenja.
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 25. veljače 2011.

Piše:

Maja
Đurinović