Ljudi i kukci

Teatar Rubikon, Rijeka: Koji K?, red. Zvonimir Peranić

  • Teatar Rubikon, Rijeka: Koji K?, red. Zvonimir Peranić

    Kafka, Krleža i Kamov, pozornica Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku pretvorena u komorni prostor igre zatvaranjem prema gledalištu, desetak članova izvođačko-tehničke ekipe Teatra Rubikon i trideset ljudi u publici više ili manje voljnih da im se prepuste. To je okvir u kojem se događa predstava Koji K? premijerno izvedena 6. ožujka, u vrijeme dok je središtem grada još uvijek tutnjila završna povorka 28. međunarodnog riječkog karnevala. Mogu li veze dvaju performansa biti više nego terminske? Ali najprije o kazališnom činu. Struktura predstave Koji K? objedinjuje različite elemente glazbeno-scenskih umjetnosti: opere, simfonije, drame, kazališta pokreta i suvremenog plesa u cjelinu što je autorski tim opisuje kao audio-vizualno-izvedbenu instalaciju. Dodajmo tome da je ta instalacija interaktivna jer publika u njenoj izvedbi ima značajnu ulogu.

    Zvonimir Peranić kao redatelj, dramaturg i autor koncepta koristio se elementima triju velikih literarnih K-ova: Franza Kafke, Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Kamov i Krleža zadani su istim prostorom i jezikom u kojem stvaraju, pa stavljanje u isti kazališni okvir Maminog srca i izbora Kamovljevih pjesama s Gospodom Glembajevima Miroslava Krleže potvrđuje srodnost dvaju umjetničkih vizija, unatoč izrazito različitim vrednovanjima njihovih tekstova na ovim prostorima. Kazališni okvir zadan je atmosferom Kafkina Procesa i Preobražaja. Riječ je o suvremenicima, svaki od njih stvara vrlo intenzivnu, osobnu viziju literarne zbilje te izmiče klasificiranju i shematiziranju, a upravo zbog toga nude prostor i slobodu kombiniranja i prožimanja u istom kazališnom činu.
    Teatar Rubikon, Rijeka: Koji K?, red. Zvonimir Peranić
    Peranić je dekonstruirao poznate literarne cjeline i od njihovih dijelova načinio nov, osebujan i autentičan kazališni scenarij, u završnom izvedbenom obliku upotrebljavajući manje doslovnih citata iz tekstova, a više atmosferu. Sjajna orkestralna glazba Filipa Franka čini bitan sastavni dio dramaturgije. Ne samo što određuje atmosferu pojedinih prizora, nego u segmentima diktira tempo radnje i određuje tijek događanja. Isto je i sa svim drugim scenskim elementima koji u ovoj instalaciji nadilaze ulogu dekora i opiru se svrstavanju u ladicu ne/sviđa-mi-se. Riječ je o kostimima Kristine Nefat, te frizurama i šminki Ksenije Nakić-Alfirević koje su kreirale sinesteziju likova trojice književnih autora. Zatim scenografiji, autora Alena Planinšeka, koja se sastoji od dva dijela. U prvom među publikom stoje dva modela kukaca (žohara?!) i lijes. U drugom publika sjedi pred oslikanim platnima koji se koreografirano podižu i spuštaju, te slažu u prizor groblja preko kojeg se provlači magla (ako može literarna asocijacija mimo zadanih K-ova, onda je to Edgar Alan Poe). Važan element atmosfere i oblikovanja scene je svjetlo što ga je osmislio Dalibor Fugošić. Spomenuto groblje pod svjetlom postupno mijenja oblik i tek pod UV rasvjetom dobiva jasne oblike.

    Predstava Koji K? nastajala je dvije duge godine i svaki je njen dio pažljivo izbrušen da se uklopi u cjelinu. Pritom ne smijemo zaboraviti ni koreografiju Ivane Peranić, pripremljenu s pravom mjerom emocije koju želi prenijeti na publiku i s pravim osjećajem za suigru s Ivanom Kalc i Šandorom Slackijem jr. Uz njih na popisu izvođača su i Ana Ljutić te Marin Čubranić, dojmljivi pjevači u opernom prizoru, te gost snimljena glasa Boris Štok. A kad smo već kod izvođača, ne smijemo zaboraviti Jozefa K. glavom i bradom, svakog pojedinca iz publike ponaosob. Nas koji smo pristali prepustiti se izvođačkom timu i propitivati granice osobnih kazališnih doživljaja.

    Naime, još mi se nije dogodilo da me u kazalištu za odrasle zamole da kaput ostavim u garderobi da bih se osjećala udobnije tijekom izvedbe. Na scenu ulazimo u grupama po pet, a pred vratima nas upozoravaju na neobičnost onoga što slijedi, uz molbu da se prepustimo. U polumračnom predsoblju sjedamo na stolce i na glavu stavljamo papirnate vrećice. Po svakoga od nas dolazi jedan od performera i uz nekoliko prigodnih riječi („ovdje je mračno kao u mravinjaku“) odvode nas do stolaca. S vrećicom na glavi i prateći promjene svjetla iza spuštenih kapaka, pomalo dezorijentirani slušamo uvertiru. Kada nam izvođači napokon skinu vrećice vidimo da sjedimo u relativno skučenom prostoru scene, raspoređeni na četiri strane u odnosu na prostor igre. Bilo je zanimljivih reakcija na modele kukaca pokraj kojih su ljudi sjedili. Između prizora nas u tišini premještaju, naoko bez reda, dok se na kraju ne nađemo svi na istoj strani, s bijelim platnom u rukama. Slijedeći upute izvođača odjenut ćemo luđačke košulje i tako opremljene prekrit će nas snijeg. Da nas pročisti ili da nas zauvijek prekrije? Izjednači sva naša nadanja, strahove, strasti, ljubavi, ideje u smrtnom zaboravu? Optimistično ili pesimistično – ovisi o tome kakav je vaš Jozef K.

    U međuvremenu, osim spomenutog opernog prizora, vidjet ćemo (Kamovljeve?) hodače koji se nigdje ne susreću dok posljednji ne završi na podu, nalik na kukca koji izvrnut na leđa trza nožicama (Ivana Peranić). Zatim prizor u kojem Ivana Kalc prebire po uspomenama klečeći na podu s praznim okvirom za fotografiju u rukama. Na kraju te scene Šandor Slacki smješta sve izvođače u mrtvački sanduk. Jednog po jednog vuče ih po podu i dok neki uopće ne pružaju otpor, drugi se grčevito drže životnih niti. U posljednjem zajedničkom prizoru izuzetno koncentrirano i uigrano svoje replike ne govore nego grokću (svaka asocijacija na pigs in space je dozvoljena).
    Teatar Rubikon, Rijeka: Koji K?, red. Zvonimir Peranić
    Naravno, naslov predstave parafrazira dokumentarno-igrani film i knjigu Koji k... uopće znamo? koji se bave filozofskim aspektima kvantne fizike, usporednim stvarnostima i ulogom pojedinca u kreiranju vlastita života. Spoj umjetnosti i znanosti trajna je odrednica Teatra Rubikon, pa su i u predstavi Koji K? kreirali novu scensku stvarnost. Igrali su se okvirima, povezujući žanrovski različite tekstove te povezujući elemente različitih izvedbenih umjetnosti u prostorno-vremenski kontinuum. Ovoga puta otišli su i korak dalje no inače ponudivši publici da ispita svoje vlastite okvire, s obzirom na scensko djelo, ali i s obzirom na Život.

    Terminom izvedbe dio ovih K... tumačenja postao je i Karneval kao događaj ili kao činjenica karnevalizacije svakodnevice u kojoj živimo. Izravno se rugajući svim dnevno-političkim crnim pričama u Karnevalu ljudi traže utjehu. Kaosom koji se izražava scenskim elementima (maske, kostimi, scenografija, glazba, koreografija, ponekad i rasvjeta i dramaturgija) pokušavaju zadržati Kontrolu, a paleći Karnevala (Pusta) nastoje zavesti red. U predstavi Koji K? publika je izravno suočena s pitanjima: Tko je taj koji odlučuje (gdje ću sjediti, što ću vidjeti)?; Tko upravlja (kome dozvoljavam da me vodi dok ništa ne vidim, tko mi to kaže da moram obući luđačku košulju)? Glavno pitanje: Kome da se obratimo za pravdu i pomoć? u oba slučaja ostat će neodgovoreno.

    Iako je atmosfera predstave Koji K? zadana Kafkinim likom/metaforom apsurdnog položaja pojedinca nemoćnog u kaosu sustava i svakodnevice, ironije i groteske, sasvim je dovoljno da okus u ustima ne bude gorak, a za dobar dio zadovoljstva sudjelovanjem u neobičnom događaju kriva je glazba Filipa Franka.

    © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 11. ožujka 2011.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji