Plesna scena.hr

Gorki okus šećera

Kristalna kocka vedrine, Sisak: Republika Mašte (skica za predstavu), autori: Jasminka Petek Krapljan i Jasmin Novljaković

• 
  
  U vrijeme potpuno nekritične demokratizacije i voajerizma televizijskog medija, u vrijeme kad se okom Velikog Brata iz vlastite fotelje prati intima tuđe sobe, sisački plesni studio Kristalna kocka vedrine radi potpuni obrat: gledatelje / posjetitelje fizički uvlači u svijet privida. U osebujnu diverziju – maštom, pri čemu je glavni lik prekrasna stara kuća Kovačević, ona koja pamti neka krhka, tužna, prolazna bića koja su desetljećima ostavljala tragove upisujući se u njezine prostorije. U projektu Jasminke Petek Krapljan i Jasmina Novljakovića, odnosno tijekom njihova rada na skicama za novu predstavu, Kuća je postala Republika Mašte, a njezini prekrasni interijeri staretinarnice biranih detalja – prostor uprizorenih sanja i zamišljenih sjećanja.
  
  Približavajući se mjestu izvedbe (prisustvovala sam izvedbi 15. travnja, premijera je bila 13. travnja) u Kranjčevićevoj ulici uočavate neobičnu zgradu. Ne samo zato što na njoj piše Republika Mašte, nego kao da postoji iščekivanje Kuće oživjele neobičnom svjetlošću i nekim sjenama na prozorima… Ulaskom u haustor ulazi se u vremeplov. Jesmo u zgradi u koju smo ušli, ali sudeći prema lijepoj, umornoj ženi koja nas tiho, naizgled nesvjesna prisustva publike, vodi očito je da smo, voljom autora, zalutali u nekom prošlom vremenu. Žena koja kao da je izašla iz prašine nekog muzeja (razdoblje pred Drugi svjetski rat) nosi mrežicu s jabukama i staklenom bocom mlijeka, vadi poštu, neka stara pisma iz drvenog sandučića… Ne mogu se oteti dojmu nekada bogate židovske kuće; uostalom, Bruno Schulz je trajna inspiracija umjetničkog tandema Petek Krapljan – Novljaković. (I ova atmosfera podsjeća na njihove predstave Soba cimetove boje, Iza zatvorenih vrata...)
  
  Uz svijeće prolazimo stepeništem, kraj lođe u kojoj je gospodin koji svira čelo, ulazimo u sobu s prostrtim stolom. Mirišu jabuke… Sve prostorije su povezane, u svakoj se nakratko ugodno smjestimo uz drugu glazbu ili tišinu, uđemo u neku scenu koja se – moguće – tu desila, za ovim stolom, pred ovim ogledalom, u kuhinji gdje se melje šećer. Dominiraju djevojke u crnom, istovremeno fizički prisutne u prostoru, ali i negdje daleko, ili duboko unutra sakrivene. I priče kao da izlaze iz gorčine ženskih tijela (osamljenih ili u odnosu s muškarcem). Onih koja čekaju, slušaju, poslužuju… tiha, podatna, rječita i eksplozivna tek u pokretu. Cijeli je to dijapazon žena: od djevojčice u bijelom koja vježba balet do domaćice koja osluškuje svaku prostoriju ili lista album sa slikama. Likove zatječemo zaustavljene u trajanju i onda pokrenute nekim nevidljivim impulsom, dakako, autorskim dozivanjem priče, rekonstruiranim insertom iz kojeg tek naslućujemo moguću cjelinu…
  
  Šetnja kroz prostor i vrijeme završava u posljednjoj sobi u kojoj su na stoliću ponuđeni kolačići i liker. Tako posjet Kući Mašte dobiva i okus.
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 27. travnja 2011.
  
  
  autori: Jasminka Petek Krapljan i Jasmin Novljaković
  kostimi: Igor Dobranić
  tehnika: Nenad Rožanković, Zdravko Kovačević
  izbor glazbe: Ivan Mihić, Jasminka Petek Krapljan
  rekvizita: Boris Lemaić
  šminka i frizura: Merima Đikoli Beba
  dizajn: Daniel Pavlić
  izvode: Ivana Terzić, Bernarda Djaković, Dorotea Juranović, Ana Kordić, Marjana Jelaska, Iskra Cvitković, Apolonija Krleža, Ines Hanzić, Barbara Meter, Ana Zec, Samanta Jajčinović, Martina Batinić, Tea Turkalj, Mario Lafta, Marija Resanović, Branka Krumpačnik, Ivan Jadranko Farkaš, Andrea Engler

Piše:

Maja
Đurinović