Plesna scena.hr

Joseph, plesač

Queer Zagreb, 26. travnja – 6. svibnja 2011.: Joseph, autor Luca Giacomo Schulte

• Ovogodišnji Queer festival otvoren je svjetskom premijerom predstave Luce Giacoma Schultea naslovljene Joseph, koja je performativni dijalog autora s plesačem Josephom P. Cookseyjem. Predstava počinje polaganim izlaskom na scenu osvijetljenu suzdržanim toplo-bijelim svjetlom dugogodišnjeg dramaturškog suradnika Raimunda Hoghea, vizualnog umjetnika kojemu je Joseph druga samostalna plesna predstava. Zaogrnut dugačkom pelerinom od crnoga samta koja sliči čarobnjačkom ogrtaču, Schulte iznosi dvije malene papirnate instalacije svijetlo žute boje koje podsjećaju na kutije, postavlja ih polagano i pozorno na sredinu scene i izlazi van. Suočeni smo na potpuno praznoj pozornici s dva krhka, enigmatska predmeta koja automatski asociraju na dvojnost, ali i, budući da su gotovo potpuno jednaki, na istovjetnost, na srodnost.
  
  Tada ulazi plesač i čini se da će ponoviti Raimundu Hogheu tako dragu ophodnju scenskoga prostora, ali se to ne dogodi u punom tlocrtu scene, nego na samo jednom njezinu manjem dijelu. I već u tom kratkom ophodu suženog scenskog prostora vidljiva je razlika u odnosu na impostaciju plesačkoga tijela dvojice autora. Dok Hoghe u svojim predstavama intervenira u plesačko tijelo težeći pješačkom pokretu svojih iz raznih plesnih tehnika i koreografskih rukopisa poteklih plesača, Schulte ohrabruje Josepha P. Cookseyja da pleše punom snagom ono što je plesao za vrijeme svoje dugotrajne i uspješne karijere koja obuhvaća i rad u Američkom plesnom centru Alvina Aileyja. U spoju klasične, moderne i jazz plesne tehnike tijelo Josepha P. Cookseyja napeto je, sposobno, energično i atletsko, njegova su stopala maksimalno ispružena, njegov torzo stremi u vis, trbuh je naglašeno uvučen, torakalni dio malo izbačen naprijed, a ruke su u idiomu jazz plesača aktivnih ramena i mjestimice karakteristično raširenih prstiju.
  
  Joseph P. Cooksey tijekom predstave ni na trenutak ne odlazi u privatnost, niti traži nulto stanje svoga plesačkoga tijela, dakle onog koje teži biti očišćeno od bilo koje prepoznatljive plesne tehnike. On je uvijek izvanredno utrenirani eksplozivni plesač uspravne kralježnice koja potencira vertikalu i plesačku moć ovladavanja gravitacijskom silom. Eksplozivnost plesne geste ne očituje se u velikim amplitudama pokreta, skokovima i osvajanju scenskoga prostora, nego u energetskom naboju u tijelu plesača koji puni svaki i najmanji pokret snagom i fluidnim tokom. Razlika u tijelima između Schultea, autora/izvođača, i Cookseyja, autora/plesača, najuočljivija je kada obojica simultano od listova papira slažu instalacije slične onima s početka predstave. Vizualni umjetnik to čini u kodu privatnoga pokreta kakav je prispodobiv pokretima pri radu u slikarskom/kiparskom ateljeu, dok Joseph P. Cooksey svaki, i najmanji pokret, ma koliko on bio utilitaran, izvodi elokvencijom spontane plesne geste. Jer plesne su tehnike premrežile Cookseyjevo tijelo, plesne su tehnike prožele njegovo meso i kožu. Plesna je gesta njegov identitetni referent.
  
  A prazna pozornica, monokromatska rasvjeta, tamni kostimi (s promjenom u jarko obojeni detalj – crvene majice), zvučni kolaž kao dramaturški katalizator predstave (u izboru od Wagnerove glazbe preko Verdijeve arije do glasa Romy Schneider u ulomku iz filma Claudea Sauteta César i Rosalie) – sve to upućuje na Schulteovo nasljedovanje majstora suvremene plesne scene Raimunda Hoghea. Pa i kada se u Josephu čarobnjačkim trikom ispod plašta odijevajući haljinu Cooksey preobražava u plesačicu, i to je još jedna od preuzetih Hogheovih strategija podrivanja ustaljenih normi. U svojoj posljednjoj predstavi Umrem li, ostavite balkon otvoren Hoghe se presvlači u haljinu u kakvoj je Pina Bausch plesala Café Müller.
  
  No, uza sve moguće prigovore o neoriginalnosti i neskrivenom slijeđenju Hogheove kreativne škole, Schulte ovom predstavom daje prinos zanemarenom plesnom teorijsko-praktičnom području – biografijama plesača. Možemo reći da se Schulte ovdje nadovezao i na radove Jérôma Bela koji je napravio niz predstava naslovljenih plesačkim imenima i koje su se doista samo njima i bavile, poput Veronique Doisneau, Isabel Torres, Pichet Klunchun i ja, Lutz Förster ili Cédric Andrieux, dakako, ne sa snagom i osob(e)nošću toga idola pokreta non-danse. Francuski teoretičar Hubert Godard u tekstu Gesta i njezina percepcija piše: „Zapravo je uznemirujuće vidjeti do koje mjere nam povijest ostavlja brojne tragove što se tiču kostimografa, glazbenika, koreografa, ali ostaje potpuno nijema u odnosu na plesača i njegov rad, njegovo usavršavanje, tjelesne tehnike, ukratko, u odnosu na stvarne temelje plesa.“
  
  Predstava Joseph usmjerava i naslovom i prezentacijom plesačkoga tijela Josepha P. Cookseyja našu percepciju na plesačev rad. Schulte ne re-modelira Cookseyjevu plesnu gestu prema potrebama nekog svoga namjeravanog koreografskoga koncepta i ne osuvremenjuje njegov ples prema, primjerice, na današnjim plesnim scenama vladajućoj pješačkoj, neplesnoj gesti koju nerijetko prati i govoreni komentar samoga izvođača u trenutku dok pleše. Joseph P. Cooksey u predstavi naslovljenoj njegovim imenom kaže tek nekoliko nejasno čujnih rečenica, ali je sâm njegov ples elokventan: dosljedan, snažan i osviješteno staromodan. Niti jednog trenutka nismo pomislili da je, zato što pleše amalgam klasične baletne, grahamovske i jazz tehnike, Joseph izgubljen u plesnom vremenu i prostoru. Joseph P. Cooksey afirmira spektakularnost plesne geste koja je dio njegova tijela i kada sjedi u gledalištu Dramskog kazališta Gavella gledajući pozorno, u društvu Luce Giacoma Schultea i Raimunda Hoghea, predstavu Ples naklona/Akcije svojih kolega iz Irske, koji su bili na programu festivala večer nakon praizvedbe Josepha, a, priznajemo, takva dosljednost vlastitoj plesnoj gesti u doba usplahirenog praćenja trendova može doista izgledati pomalo – queer.
  
  © Katja Šimunić, PLESNASCENA.hr, 4. svibnja 2011.

Piše:

Katja
Šimunić