Plesna scena.hr

Čišćenje od shema

Monoplay 3, Festival plesnog sola, Zadar, 29. i 30. kolovoza 2011.

• 
  
  Monoplay, festival plesnog sola u Zadru, nastao je 2009. godine u nadahnutom trenutku aktivizma, ne samo kao novi pokušaj privlačenja pozornosti zajednice na domaće mlade talente, nego kao akcija s vrlo konkretnim ciljem skupljanja novca za članicu Zadarskog plesnog ansambla koja je prošla na audiciji na Salzburg Experimental Academy of Dance ali nije imala nikakva sredstva za početak školovanja. U pokretanju festivala Sanja Petrovski, ujedno umjetnička voditeljica ZPA (koji je, usput, pred obilježavanjem dvadeset godina djelovanja), dobila je pojačanje u  Petri Hrašćanec – Zadranki koja je i sama, ne tako davno, prošla put od ansambla preko Akademije u Salzburgu do statusa renomirane i iznimno zaposlene plesne umjetnice, i njihov poduhvat je – uspio. Dvije godine kasnije, na prvoj večeri Festivala, uz veteranke i poznate nam umjetnice hrvatske plesne scene (Sanju Petrovski, Stošiju Zrinski i Petru Hrašćanec) pokazala se nova, sjajna generacija zadarskih plesačica/plesača. Među njima bih izdvojila kao očito formirane plesne umjetnike Anđelu Herenda (diplomirala na Rotterdam Dance Academy) i Marina Lemića (završio Amsterdam Hogeschool voor de Kunsten) pred kojima je njihovo vrijeme i kojima bi hrvatska scena trebala pružiti priliku za doličnu prezentaciju.
  
  

  
  

  Oblik autorskog sola je tradicionalna forma suvremenog plesa; plesačice su redovito davale plesne koncerte, samostalne umjetničke večeri koje bi se sastojale od niza kratkih sola – različitih tema i dinamike. Ali u ovako revijalno preglednom slijedu festivala, dogodio se plesni kaleidoskop, iznimno zanimljiv u tom koncentriranom obliku izrazito osobne i izražajne izloženosti plesača. Naslov, odnosno tema zapravo je kao pokretački impuls ostala u sjeni doživljajnog udara: fascinacije likom, energijom, izmjenom i čistoćom kvaliteta pokreta, tehnikom izvođenja. Stoga ću samo preletjeti redoslijedom nastupa: Josipa Štulić (Transalpexpress), još na početku studija u Salzburgu, izrazitog je scenskog i ženstvenog šarma i toga je još vidljivo svjesna. Anđela Herenda (JanuŠka) začudna je u wigmanovskoj ekspresiji tijela, negdje između vile i vještice, vlada svjetlom i mrakom, pojavljuje se, nestaje, oprezna, opasna, prekrasna… Marin Lemić je konceptualno domišljen, čist i izrađen u pokretu, ironičan i duhovit u poanti (Wanna Be On Top?) inspiriranoj Warholom.
  

  Sanja Petrovski (Divertissement) povukla nas je u tamu: onu prostornu, iza zastora, između skela Krležinog Michelangela, i onu unutarnju, sjetnu tamu sjećanja. Povezavši iskustvo najpoznatijeg baletnog divertismana Smrt labuda, suvremeni ples i buto, i motiv Lede, oplesala je neki tihi oproštaj oko starog, prašnjavog, punjenog labuda. Stošija Zrinski (Cat) je minuciozna u izradi detalja pokreta, i uzbudljiva u animalnoj napetosti tijela. Mlada Matea Bilosnić (Solo 1) plesačica je sjajnih predispozicija, koje će tijekom daljnjeg studija u Salzburgu još sigurno razviti. Odličnu, zadarsku večer Festivala završila je Petra Hrašćanec poznatim nam radom Love will tear us apart (koncept Saša Božić).
  
  
  

  Drugi dan je pripao gošćama iz Zagreba, članicama Podmlatka Studija za suvremeni ples. Riječ je drugoj i drugačijoj razini bavljenja plesom, koja je, gledajući u cjelini, rezultirala jednostavnijim autorsko plesačkim rješenjima, ali je bila vrlo zanimljiva u smislu različitih osobnosti. Martina Granić (Outlove) je izvela poetski solo s naglaskom na osjećaju nesigurnosti. Ena Ban (Ni 2 grama stresa) energična je i dinamična plesačica bliska hip-hop kulturi. Irena Tomašić (3 u 1) je, čini mi se, zagrizla u malo preambiciozan filozofski  koncept za trajanje od pet minuta. Nikolina Komljenović (Here's to now) ostavila je dojam slobodne improvizacije pomalo prkosne mlade žene sigurne u svom svijetu.
  
  I na kraju, priznajem da sam u Zadar otišla i silno radoznala da vidim prvi nastup Natali Radelić u Hrvatskoj. Ovu umjetnicu koja je nakon studija ostala djelovati u Europi, upoznala sam u Zagrebu 2006. kada je s Podmlatkom Studija za suvremeni ples napravila projekt ChangExchange. To je bilo nešto posve osobito, duhovno, a uzbudljivo, bez prepoznatljivih, konvencionalnih sekvenci suvremenih plesnih tehnika. U kratkom razgovoru koji smo tada napravili rekla mi je da u radu koristi meditaciju: „dovođenje svijesti u tijelo, to je nešto kao unutarnja šetnja tijelom, ono što ja zovem vizualizacija. To je način osobne promjene, čišćenje od shema, obrazaca kretanja, dublji kontakt sa samim sobom. Nakon toga procesa tijelo se doima posve drukčije, mekše, opušteno, svi su pokreti povezani, pokrenuti iznutra.“ Natali sada živi u Varaždinu, a u Zadru je premijerno izvela Solo one. Uživo ju je pratio Nenad Sinkauz koji je proizvodio zvuk pomoću pick upova, propuštajući ga kroz modificirane gitarske pedale. (Inače je projekt predviđen kao dijalog s uvijek novim glazbenim umjetnicima.)
  
  
  
  Nastup Natali Radelić uistinu je novo iskustvo, teško usporedivo sa poetikama, stilovima i tehnikama viđenim na našim scenama. Ona je poput šamanke; iznikla iz tla, u stalnom laganom transičnom njihanju, repeticiji pokreta, opuštena, otvorena prema gore, nebu, svemiru, hvata ritam puštajući ga kroz tijelo, isijava smirenu prisutnost, čara, igra se, smije… U jednom trenutku naglo prekida rastući dijalog s glazbenikom i zvukom, odustaje od natjecanja, moguće virtuoznosti (koja se naslućuje i uzbuđuje i traži još i dalje), sjeda u publiku i pročita naglas, kao djeci prije spavanja, prekrasnu priču o božanskoj lovkinji Artemidi i Heraklu.
  Tako smo, nasmiješeni izašli iz nekadašnje crkvice Sv Dominika. Ponavljam se, ali to je zadarski déjà vu, taj osjećaj, kao da poput prvih kršćana, okrijepljeni i svježi izlazimo iz katakombi, gdje smo upravo prisustvovali tajnom svetom obredu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 10. rujna 2011.

Piše:

Maja
Đurinović