Želim vratiti ples čovjeku

Intervju: Laura Aris Alvarez, koreografkinja, u povodu premijere predstave Ispod sklopljenih očiju Zagrebačkog plesnog ansambla

  • Lauru Aris Alvarez

    Zagrebački plesni ansambl, nastavljajući tradiciju suradnje s koreografima španjolskog kruga, u svojoj je novoj predstavi predstavio Lauru Aris Alvarez. Dugotrajnija zagrebačka publika prisjetit će se krhke dugokose djevojke iz Prepoznavanja krajolika, koprodukcije Zagrebačkog plesnog ansambla i Lanònime Imperial iz 1997. Nakon tri godine Laura Aris Alvarez odlazi u Bruxelles, gdje je devet godina bila članica prestižne Ultima Vez trupe Wima Wandekeybusa, a od 2008. radi samostalno podučavajući i razvijajući autorske radove preko platforme Ember, koju je pokrenula s Jorgeom Jáureguiom.

    Ispod sklopljenih očiju predstava je za koju koncept i koreografiju potpisuje Laura Aris Alvarez, a sukreatori i izvođači su Sara Barbieri, Petra Chelfi, Elvis Hodžić, Zrinka Lukčec, Aleksandra Mišić, Maritna Nevistić i Ognjen Vučinić. Predstava se otvara scenom u kojoj plesači, u početku izolirani, polako grade kompaktnu grupu. Unutar grupe koreografski je naglašena potreba za pripadanjem i zajedništvom, iako je energija snažna, pomalo prijeteća, čak i agresivna. Tijekom predstave, zajedništvo se raspada, a otvara nam se svijet koji se odvija iza sklopljenih očiju svakog od njih. U tom raspadanju nailazimo na razne situacije žudnje, želje, nemoći, težnji, frustracija i rekapitulacija, kroz isto tako razne teatarske izričaje. Tako je od prve scene, koja je koreografski i autorski čvrsta, evidentan prodor osobnosti izvođača i njihovih poetika.

    Ovaj razgovor vođen je dan nakon premijere. Laura Aris Alvarez temperamentna je, otvorena i izrazite tjelesne energije, čak i u razgovoru. Odlična je sugovornica o raznim temama koje je potakla ova predstava.
    ZAgrebački plesni ansambl: Ispod sklopljenih očiju, kor. Laura Aris Alvarez, foto: Maja Kljajić
    Kako se osjećate jutro nakon premijere? Radili ste dva mjeseca vrlo intenzivno s plesačima i otvarali teme na osobnim razinama. Kakav je osjećaj sad kad je gotovo?

    Uvijek nakon premijere osjećam neki mamurluk. Radimo intenzivno i do same premijere ne znam što smo zapravo proizveli. Kao kad čekate dijete, a ne znate je li dječak ili djevojčica. Osjećam se i sretno i prazno… Čudan je osjećaj dugo vremena provesti blisko okružena grupom ljudi cijele dane, a danas se susrećemo tek u pet sati popodne. Vjerojatno je pravi izraz – usamljenost. Osjećaj usamljenosti. Polako se vraćam sebi.

    Na kraju procesa, što možete reći po čemu je ova grupa posebna?

    Radim po cijeloj Europi s međunarodnim grupama, s miješanim kulturama, i to je moja dinamika mnogo godina. U ovoj grupi  od početka mi jebilo nešto čudno i tek sam nakon nekog vremena shvatila da su svi iz Hrvatske. I osim što imamo problem s jezikom, da je način na koji reagiraju nešto specifično za ovu kulturu i da je to nešto oko čega moram biti pažljiva. Energična sam, strastvena i vrlo izravna i vjerojatno sam na početku bila pretjerano izravna. Tako je njihova reakcija bila da se zatvore i da ustuknu. Bila sam zbunjena i morala sam se prilagoditi, a s vremenom su oni razumjeli mene i moj način, a ja njih.
    Laura Aris Alvarez
    Jeste li došli s gotovom idejom ili ste i temu rada razvijali s grupom?

    Uvijek imam neke ideje u mom notebooku, bilo citate iz knjiga, fotografije, dijelove filmova. Za ovaj rad imala sam radni naslov koji mi je dao okvir, neku recimo boju. Imala sam i neke određene tjelesne ideje, ali bila sam moram priznati i malo izgubljena. I to sam rekla plesačima, bila sam vrlo otvorena. Mislim da je to za mene bila dobra situacija, jer sam time izbjegla mehanizme, sisteme i konstelacije koje sam već znala, tako sam pokušala napraviti nešto drukčije. Ovaj put početna točka bila je krhkija nego u mojim prijašnjim radovima, ali sad, na kraju čini mi se da je to bilo dobro.

    Jedna od glavnih tema bila je mehanizam želje ili žudnje. Iza predstave gledatelji odlaze s tvrdnjom o tome kako je teško definirati vlastitu želju i kako je ono što nam se događa u životu, unatoč našim težnjama za razumijevanjem, iracionalno.

    Tekst kojim završava predstava govori o prošlosti, o sadašnjosti i o budućnosti, ali i o tome kako se one vežu i miješaju kada zatvoriš oči. Misli i ideje prolaze vrlo brzo, dinamika se mijenja, vrijeme prestaje postojati. Podjela racionalnog života postoji izvana, ali iznutra ne. Ja sam i svoja djeca i svoja majka i svoja baka. Tekst govori u trećem licu – ona govori – i ta je ona ili ona koja govori na sceni ili  bilo koja od izvođačica, ali i ona je duša, anima…
    ZAgrebački plesni ansambl: Ispod sklopljenih očiju, kor. Laura Aris Alvarez, foto: Maja Kljajić
    To je tekst Janette Winterson?

    Da. Tekst je njezin, a to je način kako ga ja vidim. Za mene je to podsvijest koja govori, a taj tekst jedan je od ishodišta koja sam donijela.

    Tijelo koje donosite na scenu vrlo je snažno, vrlo tjelesno, senzualno i dramatično, ali i jednostavno. Tijekom predstave, iako dolazi sve više inputa od strane plesača, taj pristup tjelesnosti, gotovo stil, ostaje kao platforma predstave, koja joj daje osnovnu atmosferu. Dojam je kao da su plesači na nekom rubu, kao neki afterparty, mamurluk u kome je svatko vrlo duboko u sebi, a istovremeno traži pažnju i kontakt s drugima.

    Što se tjelesnosti tiče, ne sviđa mi se otuđenje plesa od ljudskog života. Ja sam plesačica-tehničarka, plešem cijeli život, od baleta preko raznih suvremenih tehnika. Sada više ne vjerujem u riječ tehnika, mislim da su to sve stilovi. Tehnika je kontrola tijela, gravitacije, ravnoteže, postave tijela, a ostalo su stilovi, no to je velika tema za neki drugi razgovor… Kao plesač-tehničar morala sam mnogo toga od-učiti tijekom svoje karijere i to mi je uzelo mnogo više vremena nego da sam od početka učila na neki drugi način. Shvatila sam da kada uzdignemo ples na neku nedodirljivu razinu čiste ljepote, on više ne dopire do ljudi. Čak ni do mene kao plesačice. Želim vratiti ples tamo od kuda je krenuo, a to je od ljudi, tako da se ljudi mogu poistovjetiti s onim što se događa na sceni.
    ZAgrebački plesni ansambl: Ispod sklopljenih očiju, kor. Laura Aris Alvarez, foto: Maja Kljajić
    Dugo sam radila s velikom trupom u kojoj su se koristili velikim i skupim efektima i svjetlosnim dizajnom – i bilo je odlično biti dio toga određeno vrijeme. No plesači u takvom načinu rada postanu pijuni. Sada želi mvratiti potencijal tijela samog, izražajnost tijela. Zato u ovoj predstavi imamo vrlo malo toga na sceni, samo nekoliko stolaca i lišće na kraju… Pokušala sam biti što jednostavnija.

    I svojim studentima uvijek kažem – trebate vježbati i imati jaku tehniku, ali trebate biti vrlo pametni i upotrebljavati tehniku samo kada vam je potrebna, a kada ne – ostaviti je sa strane. Ples lako može postati kao elitni sport, a to vrlo brzo postane dosadno. Zato tražim pravi pokret, stvarni pokret. No ono što ovi plesači rade nije tako jednostavno, zapravo je dosta riskantno i na tjelesnoj i na emocionalnoj razini. Zahtijevala sam od njih da budu potpuno otvoreni, da vrište, da pjevaju, da se potpuno daju…

    Nemaju mnogo toga iza čega bi se sakrili… U prvome dijelu predstave grupnoj sceni u kojoj ima puno prepletanja i žestokog partneringa vrlo je teško odgonetnuti dizajn njihove putanje. Izgleda jednostavno, ali nije očigledno. Pitala sam se koja je šifra koja pokreće prostorne putove.

    Drago mi je da ste to spomenuli. Kada radim koreografije, ponekad mi se dogodi da se i sama izgubim. Plesači iznutra znaju kompoziciju i vode je, a ja više ne znam što će se sljedeće dogoditi. To znači da sam na pravom putu, da stvar počinje živjeti i izvan moje kontrole. I život je takav kaotičan, barem sam ja takva.

    ZAgrebački plesni ansambl: Ispod sklopljenih očiju, kor. Laura Aris Alvarez, foto: Maja KljajićOsim koreografskog dijela, u predstavi postoji i izrazit redateljski element. Je li inkluzivna teatralnost obilježje vašeg rada? Ili je došla kao dio onoga što su plesači donijeli i time ste podržali njihove osobne inpute?

    Uvijek krenem od gole scene i tijela. I moje mašte, njihove mašte. I neke teme koju donesem. Ovdje je to bila knjiga koja se bavi podsviješću i to je neka skrivena tema. Početak. Tada postavljam pitanja. Tako i ova predstava završava pitanjem.

    O kazališnim elementima koje unosim – puno sam dulje izvođačica i pedagoginja nego što sam autorica. Ovo je moj treći rad kao gostujuće koreografkinje. Znam vrlo dobro kako raditi s grupom jer puno podučavam, no kao koreografkinja još se tražim, ne bih se zapravo još nazivala koreografkinjom. Nemam ustaljeni sistem, za mene je rad na predstavi pitanje procesa. Jasno mi je da imam vrlo snažne utjecaje, ne poričem ih i vidim ih u svom radu. Ali pokušavam ih se osloboditi i krenuti nekamo dalje. Pokušavam biti iskrena prema sebi i raditi prema svojoj intuiciji. Kao što i sam naslov kaže, ja zaista radim zatvorenih očiju u nekom super kaotičnom načinu. Puno govorim i na plesačima je da izaberu što ih zanima, što će ih potaknuti.

    Važno mi ja da plesači donesu svoj vlastiti materijal, jer znam koliko se drugačije u izvedbi brani ono za što su plesači sami odgovorni. Potpuno drugačiji pristup od koraka ili fraza koje su naučene. Takav je način puno zanimljiviji, plesači su potpuno uključeni u tu vrste izvedbe jer duboko u sebi znaju što se događa.
    Laura Aris Alvarez
    Živite u Bruxellesu. Kakva je situacija s plesom tamo danas?

    Bruxelles je dugo bio gnijezdo za suvremeni ples. Sada se s krizom mijenja pa čak i velike trupe puno manje gostuju. No puno se stvari neprekidno događa; puno plesa i glazbe i kazališta. Bruxelles je kao veliki hotel, stalno ima stranih gostiju. Još uvijek mi je nevjerojatno da postoji mogućnost da kao strankinja apliciram za financiranje umjetničkog projekta, što uključuje puno papirologije na flamanskom ili francuskom, ali ipak za to postoji mogućnost. To je u Španjolskoj nemoguće. Plesna scena je živa, ali ne kao prije. Puno je malih projekata, nova generacija koja dolazi s PARTS-a školovana je da radi aplikacije i traži financije. I to je malo zastrašujuće.

    Ja sam negdje u ničijoj zemlji jer sam dosta poznata kao izvođačica i pedagoginja, ali ne i kao koreografkinja, a svi traže nove i mlade, koji dobivaju puno podrške. To je odlično, a s druge strane, oni kreću u svoje radove s vrlo malo ili ništa iskustva na sceni i vidjet ćemo tko će preživjeti. Sada se govori da plesna sceniateži Berlinu, da je sada tamo najzanimljivije… Vidjet ćemo.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 4. prosinca 2011.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji