Posljednja predstava u programu ovogodišnjeg 8. velesajma kulture bila je zagrebačka izvedba predstave Scream. Osmislili su je hrvatski umjetnici Boris Kadin i Natasha Kadin, članovi udruge Mavena, a nastala je u koprodukciji Mavene, Gledališča Glej iz Ljubljane (gdje je premijerno izvedena 7. lipnja 2011.) i Teatra Verrdi iz Zadra, prema tekstu virtualne komunikacije između hrvatskih autora i norveškog redatelja i dramaturga Øysteina Ulsberga Bragera tijekom 2009. godine. Predstava izvedena u Ljubljani, Splitu, Zadru i Zagrebu u 2012. godini gostovat će u Sarajevu, u sklopu festivala Sarajevska zima, te u Oslu i Londonu, jer je tematski vezana za ta tri grada. Predstava Scream projekt je iz kojeg proizlazi novi ciklus radionica performansa Performing Terrorism, koji se bavi terorističkim identitetima u suvremenom društvu, a rezultirat će zaokruženim međunarodnim projektom Performing Terrorism. Redatelj je Boris Kadin, dramaturgiju scenskog koncepta projekta, koji balansira između suvremenog teatra i performansa, potpisuje Natasha Kadin, a predstavu izvode Davor Kovač i Aja Kobe.
U razradi terorizma okosnicu zbivanja i pokretača radnje predstava pronalazi u krađi kultne egzistencijalističke slike Edvarda Muncha Krik 2004. godine u Oslu, dok se za njegovo objašnjenje gledatelju otkrivaju kronološki poredani uzroci koji rezultiraju posljedicama koje vode do konačnog odgovora na pitanje – mogu li se i ja ujutro probuditi kao Anders Behring Breivik?
Kako se postaje teroristom u devet koraka i tri godine pokušava objasniti mladi Davor Kovač, koji uspješno utjelovljuje lik frustriranog Bošnjaka Zlatana Jašarevića, ratom protjeranog imigranta u Norvešku. Pripremajući molotovljeve koktele na minimalističkoj sceni, u određenim trenucima zahtijevajući i izravnu komunikaciju s publikom, u napetom performansu Jašarević pripovijeda svoj život gradeći svojevrsni vlastiti psihogram. Gledatelju su kronološki uspješno i sigurno prikazani bitni trenuci života toga rođenog Sarajlije, emotivno neispunjena jedinca samohrana oca kojeg će izgubiti u ratu, a kasnije labilnog adolescenta, agnostika koji se ne pronalazi u novoj zemlji i okolini koja ga ne prihvaća.
Kada Jašarevića 2002. godine u Norveškoj pogrešno optuže za krađu bicikla, Davor Kovač odlično upotrebljava scenografiju i napušta dvoranu s megafonom na koji izvikuje: „Nisam kriv!“ Na scenu tada dolazi femme fatale Aja Kobe, koju gledatelj prati od početka predstave preko snimke iz backstagea. Odlična poveznica toga ženskog lika s glavnim junakom objasnit će Jašarevićevo nesretno i fatalno propadanje kroz likove njegove ljubavnice, osobe koja radi u osiguranju muzeja koji čuva Munchov Krik, te psihologinje, kojoj je Jašarević poslan na vještačenje nakon scene s biciklom, a koja ga u sustavu obilježava s Depersonalization disorderom (DPD), sindromom otuđenja.
Pored svih opisa dimenzija lika potrebnih za definiranje osobe predodređene za budućeg terorista, predstava uspostavlja i obrazlaže umjetničku vezu između Edvarda Muncha i Zlatana Jašarevića – osim zajedničke boje očiju, gubitka majke i istog rođendana, pokojni umjetnik vrištao je u svijetu kao i osoba koja krade njegovo umjetničko djelo više od sto godina kasnije. Priča se nastavlja u kolovozu 2004. godine u Oslu, kada tijekom radnog vremena Muzeja Munch Jašarević uspješno krade sliku. Želeći trajno očuvati vrijednost slike njezinim uništenjem vatrom, Jašarević poremećena uma vrši prvi pravi teroristički čin, no za njega, potaknutog nekažnjavanjem, to je tek početak. Širom otvorenih vrata u svijet terora 2012. godine Jašarević odlazi u London, gdje planira sulude destrukcije koje uključuju i posjet muzeju Tate, u kojem želi uništiti kopiju Muncha, ali i napraviti hommage Olimpijskim igrama iz Münchena '72.
Jasnog i nedvosmislenog odgovora kako se postaje teroristom, predstava svaki događaj objašnjava principom bez uzroka – nema posljedice te za izvor terora optužuje okolinu i jednostavnu predodređenost nesretnih okolnosti nečije sudbine.
© Marko Jablan, PLESNA SCENA.hr, 20. prosinca 2011.
