Plesna scena.hr

Pitanje distance

Titraji, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, Galerija Nano

• 
  
  Novi rad plesne umjetnice Zrinke Šimičić Mihanović, temeljen na istraživanju percepcije pokreta, naslovljen je Titraji. U minijaturnom prostoru galerije Nano u zagrebačkoj Gajevoj, tri plesačice bavile su se kinaestetičkom empatijom, djelovanjem zrcalnih neurona i procesom učenja odnosno socijalne interakcije. Titraji prate luk od dematerijalizacije tijela svođenjem na šum i vibraciju do punog ostvarenja pokreta pomoću prepoznatljivog koreografiranog plesa. Izvedba koju može pratiti samo desetak ljudi počinje u potpunom mraku. Pokret se doživljava samo šumom, a iz intenziteta i kvalitete zvuka prepoznajemo da je pokret koji ga proizvodi brz i dinamičan. Druga faza ostvaruje se u jedva primjetnom osvjetljenju koje dopire s tijela izvođačica. One su samo crne sjene, teško vidljive u potpunom mraku.
  
  Ova dva dijela izuzetno su zanimljiva, jer je autorica uspjela doći do pomaka u percepciji gledatelja. Naime, tišina i zvuk te jedva primjetna vidljivost zaista dovedu gledatelje do opuštanja, do mira, do odmora od terora vizualnog doživljaja. Jedva primjetnim svjetlom tijela se dematerijaliziraju, a opet je njihova prisutnost, iako nevidljiva, drugim percepcijskim poljima itekako stvarna. Daljnji razvoj događa se osvjetljavanjem tijela minijaturnim žaruljicama pričvršćenima na kostim izvođačica. Tako vidimo, sukladno temi, čiste električne impulse u pokretu s poetičnim asocijativnim spektrom od roja krijesnica, zvjezdanog neba do svjetlosnih impulsa koji nastaju kad pritisnemo zatvorene oči.
  
  Šok nastaje kada se u tom malom prostoru jednim potezom ruke izvođačice upali svjetlo, a pred publikom, umjesto titraja, suprotstavljena su tri materijalna, čvrsta, stvarna tijela. Taj udar na percepciju instinktivno se umiruje zatvaranjem očiju, dakle prilagodbom na fiziološkoj razini, kako kod publike, tako i kod izvođačica koje se neko vrijeme kreću zatvorenih očiju. Plesačice nastavljaju svoj neprekinuti slijed pokreta u zgusnutom i prigušenom tjelesnom registru, koncentracije duboko povučene u sebe. Pokret je težak, bez opuštanja ili izdaha, ostaje unutar tijela samog, nikada se ne predajući prostoru ili vanjskom impulsu. Time se uspješno dobiva dojam depersonalizacije i vrlo materijalne tjelesnosti.
  
  Koreografska je struktura unutar zajedničke improvizacije, a povremeno se dodatno zgušnjava u sinkronizirani slijed pokreta. Vrhunac je Titraja ulaz prepoznatljive glazbe, jer nas tada izvedba dovodi do sigurnog teritorija ritmiziranog unisonog pokreta. Kao epilog, cijela se struktura urušava ponovno na električne titraje i potpuni mrak. Osim na razini razmatranja pokreta, ovaj rad postavlja i pitanje distance. S jedne strane gotovo brutalna blizina izvođačica gledatelju omogućuje osjet fizičkog prisustva plesačica. Isto tako, takva vizura omogućuje selekciju detalja, minuciozno praćenje pokreta i prenošenja iskustva na vlastito tijelo. Time je takva prostorna odluka potpuno u skladu s autorskom namjerom i temom ovog rada.
  
  S druge strane, ovakva blizina, kao i izrazito limitiran prostor izvedbe, onemogućava doživljaj slike u cjelini, kao i rezonancu ili titranje cijelog rada unutar prostora. Naime, nameće se pitanje kako bi ovaj rada djelovao ili kakvu bi vrstu kinaestetičke empatije proizveo u većem ili naglašeno prevelikom prostoru. Titraji su zanimljiv i pažljivo strukturiran rad koji unutar sebe otvara razne teme o odnosu pokret – izvođač – gledatelj, a nudi i razne smjerove razvoja tih pitanja. Uz autoricu Titraje izvode Iva Hladnik i Ivana Pavlović, glazbu je skladao Sven Pavlović, a tehničku podršku omogućio Božidar Katić.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila