Plesna scena.hr

Homosenzualni plesni dijalog

10. Queer Zagreb, 23. – 30. travnja 2012.: Centre Chorégraphique National Caen/Basse Normandie La danse de Pièze (Ples Pièze), kor. Héla Fattoumi, Eric Lamoureux

• 
  
  Hafiz Dhaou, izvođač visoka i teška tijela i, prema mjerilima idealizirane slike o plesaču, zacijelo s viškom kilograma, ulazi u žudan gestualni odnos s Moustaphom Zianeom, čije je tijelo nešto niže, proporcionalnije i skulpturalnije, pri čemu obojica posjeduju zavidne atletske sposobnosti. Bosi, golih torza, odjeveni su samo u crne uske polubokserice. Scena je označena atributima kazališnoga prostora: vidljivi su reflektori postavljeni sa strane scene, jedna baterija bijelih fluorescentnih dugih rasvjetnih tijela nalazi se na podu nedaleko stražnjega zida scene, a na bijeli baletni pod koji pokriva cijelu pozornicu postavljen je u sredinu manji pravokutnik drugoga baletnoga poda prljavosmeđe boje i na njemu se dvojica plesača kreću veliku većinu trajanja predstave. Prostorno polje odnosa tako je uspostavljeno, a čvrstih izvedbenih pravila nema.
  
  Nema predestinirane plesne tehnike koju će dvojica izvođača slijediti, nema zvučne podloge koja će ih disciplinirati, niti narativa koji trebaju iskazati. Dvije su stvari presudne, i obje su sadržane u naslovu predstave: ples, s jedne, i stara mjerna jedinica za pritisak, za omjer sile i površine na koju ta sila djeluje – la pièze, s druge strane. Ples pritiska iskušavat će se u gotovo kontinuiranu trajanju pokreta, kombinacijom fleksibilno dogovorene koreografije proizašle iz kontaktne improvizacije, no koja povremeno isklizne u individualnu ili posve novu dodirnu improvizaciju. Ovaj muški duet bliskih trenja kože, materije, materijala tijela koja dodirom hrane jedno drugo, koja obogaćuju jedno drugo, nije nužno homoseksualni duet.
  
  Koreografi Héla Fattoumi i Eric Lamoureux pozivaju se na Maleka Chebela, alžirsko-francuskog suvremenog antropologa i filozofa, autora knjige Encyclopédie de l’amour en Islam (Enciklopedija ljubavi u Islamu, Payot, Pariz, 1994.), koji definira neologizam homosenzualnost kao ponašanje Istočnjaka općenito, a osobito Arapa, i sastoji se u tome da se, u nedostatku partnera drugoga spola, jer su predbračna seksualna iskustva ženama zabranjena, senzualnost prenese na istospolne vršnjake.
  
  Ples kao posjednik znalačkih strategija za istraživanje žudnje ovdje privilegira dodir i pritisak jednoga tijela na drugo, jednoga dijela tijela na drugo tijelo, ali i na pod, tlo, iz kojega odozdo neprekidno prijeti gravitacijska sila. Tlo se pritišće stopalima, koljenima, dlanovima, laktovima, ramenima, glavom…, a tijelo mapira dodirom i pritiskom i onih zona koje su u običnom životu, ali i plesu samom, manje vidljive i manje izložene, poput leđa, stražnje strane vrata, pazuha, trbuha…
  
  Interakcija dvaju plesnih tijela dinamizira se dodirom koji nije lagan i ne sugerira milovanje kože, nego dopire duboko u materiju tijela, masu tijela, u meso, i ostvaruje trenja koja katkada mogu izgledati kao napad i borba, ali su u svojoj svjesnosti drugoga i pozornosti da ga se ne ozlijedi potpuno lišena agresivnosti. Nastaje ples osjetljivog i osjetilnog kontakta, bliskoga dodira tijela u kojemu igre žudnje nemaju dramaturgiju konačnog zadovoljenja nego više uspostavljanja režima senzualnog istraživanja slasti drugoga tijela. Izdržavanje pritiska, težine jednoga tijela ili njegovih pojedinih dijelova koji su u akciji ili se odmaraju na drugom tijelu, pokret koji se ne nikad ne zaustavlja u pozi, tvori gustu pokrenutost tjelesnosti da čak i kada plesači posve mirno leže na podu, snažno vibrira rad osjeta i osjetila, kao i rad tjelesne memorije, koja duboko arhivira sjećanja na proplesane motoričke senzacije.
  
  U položaju u kojem su tijela Hafiza Dhaoua i Moustaphe Zianea u najvećem mogućem dodiru s gravitacijom, položaju u kojem tu silu najviše pripitomljuju i u najmanjoj su opasnosti od pada, u opuštenom ležanju punom težinom na tlu, po zvučnom disanju i obilnom znoju koji curi s njihove kože na kožu pozornice, na baletni pod, možemo osvijestiti i proosjetiti njihov ples i kao moguću mjernu jedinicu za pritisak žudnje.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 28. travnja 2012.
  
  La danse de pièze
  koreografija: Héla Fattoumi i Eric Lamoureux
  izvođači: Hafiz Dhaou i Moustapha Ziane
  zvuk Eric Lamoureux, scena Frédéric Casanova, svjetlo Xavier Lazarini
  produkcija: Centre Chorégraphique National Caen/Basse Normandie (2006) 

Piše:

Katja
Šimunić