Plesna scena.hr

Matematika traume

Sad Sam Lucky, autor Matija Ferlin

• 
  
  Novi solo iz serije Sad Sam Matije Ferlina, ovaj puta Lucky, s nestrpljenjem očekivan, medijski glasno najavljivan i međunarodno koproduciran, premijerno je izveden u Zagrebačkom plesnom centru 19. travnja 2012., a potom odigran u Sloveniji i Francuskoj. Lucky iz naziva predstave odnosi se na Srečka Kosovela karizmatičnog i tragičnog slovenskog pjesnika, kritičara i publicista rođenog 1904., koji je živio tek 24 godine. Pod utjecajem moderne i impresionizma, a kasnije ekspresionizma i konstruktivizma Kosovel je razvijao vizionarsku, društveno angažiranu i mističnu tematiku sa središnjom idejom o osobnoj i kolektivnoj apokalipsi koja u sebi nosi očišćenje od društvenog zla i stvaranje novog etosa. Kosovel se smatra najizrazitijim i najvažnijim slovenskim ekspresionistom te nije čudno da je nadahnuće i ishodište mnogih umjetničkih radova – spomenimo samo koreoakt Epitaf za Srečka Kosovela Milka Šparembleka iz 1991. Matija Ferlin susreo se s Kosovelom i njegovom poezijom 2008. u radu Serata Artistica Giovanile slovenske koreografkinje Maje Delak. Veza i fascinacija na relaciji Ferlin – Kosovel prema tome, višegodišnja je, duboka i pomno razrađena.
  
  Sad Sam Lucky Ferlin razvija u tri cjeline; na početku predstave izravno se veže na Kosovelovu poeziju, u središnjem dijelu govori vlastiti tekst, a u trećem prelazi u zaumno, u neizrecivo – u ples nestajanja. Scenografiju Mauricia Ferlina sačinjava velika drvena ploča zamrljana ugljenom (ili crnom kredom) koja prekriva pod, zatim starinski, glomazni crni stol s papirima i velikom klamericom. Uz to na sceni je i čaša vode. Matija Ferlin nas dočekuje mrmljajući stihove lagano zacrnjenih ruku, odjeven u crno, s diskretnim, a opet vidljivim zlatnim križićem oko vrata.
  
  Njegova se izvedba gradi polako, tekstom, gestom i akcijom, neprekidno se vraćajući na početak, na svojevrsni lajtmotiv predstave u kome Ferlin mehanički popije nekoliko gutljaja vode, okreće leđa publici i govori „...čeka me tako mnogo posla, nije li to divno“ (izvedba je u cijelosti na engleskom). Upečatljive su akcije u kojima metodički precizno i mirno zabija papire za stol, čita iz njih i na kraju ih trga. Izvedba teksta nabijena je nemirom, prekidana nevezanim gestama kao što je lupanje šakom o stol, pokušajem stoja na glavi, lelujavom igrom ruku. Pokret je ovdje iskaz nekog dubokog unutarnjeg dijaloga, neuhvatljive je motivacije, a njegov je krajnji oblik tek u naslućivanju. Atmosfera je ispunjena jedva čujnim nadolazećim, anksioznim zvukom skladatelja Luke Prinčića.
  
  Jedna od dominantnih akcija izvedbe je igra sa stolom koji Ferlin manipulira s vidljivim naporom, preveliki objekt s kojim se gotovo bori. Isprva se i sam pretvara u stol, tijelom imitirajući njegov oblik. Tijekom predstave se neprekidno, gotovo kompulzivno vraća na tu temu, skače i nestaje iza stola, lupa glavom o njegovu površinu, nestaje iza njega. Na licu mu ostaju tragovi crnila (tinte ili ugljena) kojim je stol prevučen, a iz njega se diže prašina. Vuče ga po prostoru igrajući se njegovim zvukom. Zanimljiv je odnos vitkog i elegantnog Ferlinovog tijela i predimenzioniranog stola u odnosu na to tijelo, a povežemo li to s neprekidno ponavljanom akcijom zabijanja papira u stol nameće se paralela na relaciji stol/papir, tijelo/tekst. Kao i asocijacija, ili jezikom predstave, jednadžba u kojoj se nalaze s jedne strane nužnost iskaza koji ranjava iskazivača, ili rastrganost uvjetovana slutnjom kraja (vlastitog, općeg?), a s druge nemoć i neprekidna borba unutar te nemoći.
  
  U, uvjetno rečeno, drugom djelu Ferlin prelazi na vlastiti tekst, na kratke flasheve vlastitog iskustva, anegdota, ispovijedi. Izvođački, Ferlin je ovdje čvršći, adrenalinski brz u promjenama teksta, geste, akcije. Njegov je stav ciničan, autoironičan, gotovo surov prema vlastitoj intimi, što izaziva povremeni smijeh kod publike. Koliko je u prvom dijelu arhaičan i krhak, ovdje se približava formi stand-up komedije ili lecture-demo izvedbi. Struktura je opet čvrsta, premrežena neprekidnim vraćanjem na čitanje teksta, na preciznu organizaciju prostora, na vraćanje na opisanu akciju okretanja leđa.
  
  Treći dio mijenja omjer teksta, pokreta i zvuka. Zvuk se diže i ispunjava prostor, tekst polako nestaje u izvođaču i pretvara se u nerazumljiv krik. Pokret potpuno preuzima, rastrgan opsesivnim vraćanjem na papire, nelogično ili neorganski organiziran, a opet poetičan, riskantan u bacanjima na pod i iznenadnim skokovima, razoran i bolan u svom učinku. Na kraju, izvođač je potpuno prekriven crnilom, poništen i izbrisan, a zadnja gesta predstave Sad Sam Lucky je naglo gašenje svjetla na pozornici i istovremeno paljenje svjetla u publici. Tako se igra traume i anticipiranja nestajanja, stvaranja i prepoznavanja sažeta u mantri „…čeka me toliko posla…“ završava u gubitku, u ništavilu.
  
  Sad Sam Lucky predstava je nošena izuzetnim izvođačkim umijećem Matije Ferlina, a preciznost i visoka razina autorstva evidentna je u svim segmentima predstave. Sama tema – Kosovelova poezija, u svojoj slutnji smrti, apokaliptičnoj viziji Europe, kritičnosti i eksploziji bunta bolno je aktualna i danas, tekuće nam 2012. Ferlinova su umjetnička i izvođačka snaga neupitne, a suverenost kojom vlada tekstom kao i emotivnim i dinamičnim promjenama koje kreću od potpune izvođačke nule do maksimalna glumačkog intenziteta, a potom se sele u eksplozivni pokret, zaista je fascinantna. U svemu tome zanimljiva je, gotovo kontrapunktirana izuzetno čvrsta dramaturška struktura Gorana Ferčeca koja zapravo disciplinira Ferlinovu eruptivnu emotivnost – Kosovelovim rječnikom …“eksploziju, divlju rastrganost, disharmoniju“. Time daje još jednu u nizu jednadžbi jezika i tijela kojima se bavi ova moćna, virtuozna i relevantna predstava.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. svibnja 2012.
  
  Sad Sam Lucky
  autor i izvođač Matija Ferlin
  premijera 19. travnja 2012.
  dramaturg Goran Ferčec, stihovi Srečko Kosovel, glazba Luka Prinčić, scenografija Mauricio Ferlin
  producenti: Rencontres chorégraphiques internationales de Seine-Saint-Denis, Centre National de la Danse, Paris
  koproducent: Zagrebački plesni centar / Hrvatski institut za pokret i ples
  koprodukcija i organizacija: Zavod Emanat, Ljubljana
  partner projekta: Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat
  uz potporu Ministarstva kulture Republike Slovenije, Grada Ljubljane, Grada Pule, Općine Svetvinčenat.

Piše:

Iva Nerina
Sibila