Plesna scena.hr

O plesu i zvijezdama

Meteo, kor. Irma Omerzo

• 
  
  U petak 11. svibnja, u suton sunčanog dana, posjedali smo na livadu ispred šume – prirodne scenografije na pozornici zagrebačkog Cmroka, gdje je premijerno izveden Meteo, nova predstava Irme Omerzo. Prva snažna asocijacija bila je Truffautov kultni Fahrenheit 451 – kao da smo u završnici filma, u skrivenom, posljednjem utočištu humanizma, u kojoj grupica hrabrih, tvrdoglavih, upornih, nadahnutih ljudi uči napamet umjetničke tekstove i tako šećući šumom poput živih knjiga pokušavaju sačuvati duhovno blago književne baštine… Naravno, ovdje nije bila riječ književnosti nego o pokretu, bićima plesa, koja su oprezno izašla iz šume na čistinu i svjetlo dana, na kratko se tu utaborila beznadno iščekujući nova, bolja vremena. A prognoza je sve gora.
  
  Plesačice Martina Nevistić, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec, kao da na neki način čuvaju svoj pokret, izlažu ga oprezno, i poput pravih bića šume, napetih čula i tijela istražuju prostor, osluškuju zrak, vrijeme. Vrlo ozbiljne (nije vrijeme za šalu!), pažljive i koncentrirane… Ima li promijene? Sprema li se nešto? U tom zajedničkom iščekivanju, iskušavanju pokreta i komentiranju trenutnog vremena, poneka se povuče, odustane, dok neka druga preuzme uloga izvidnice, glasnogovornika.
  
  Šumsko pleme, odjeveno primjereno uvjetima života u prirodi, u gumenim čizmama i kabanicama, ima i svoju središnjicu, ili pozadince, snage zadužene za zvuk, koje čine glas i glazba Davorka Horvat i Miro Manojlović. Oni su povučeniji, tajnoviti poput šamana, kao da komentiraju, daju upute, pokušavaju uspostaviti vezu: on s konkretnim institucijom Zemlje putem krčećeg radio prijemnika, ona glasom, arhetipskim zazivom Svemira. Plesačice tijekom izvedbe skidaju kabanice pa oblače neke druge, isprobavaju ih u jednom ili više slojeva, ovisno o očekivanoj nepogodi. Dirljivo je što je ta tzv. zaštita tanki, prozirni najlon, tek različitih boja, ali jednako slabe, nedostatne da uistinu zaštiti, kvalitete.
  
  Irma Omerzo predstavu Meteo posvećuje „tim nekim sve brojnijim ljudima“ koji se pokušavaju pripremiti za ta neka sve gora vremena. No bez obzira što su ta vremena u tijeku, autorica je zadržala bitne karakteristike svoje poetike, umjetničkog stila i stava: njezina angažiranost i ironija i dalje odaju profinjenu senzibilnost, što je samo po sebi već oblik otpora divljem, primitivnom i agresivnom sistemu koji pokušava iskorijeniti sve što sada, ovdje i odmah ne donosi materijalnu dobit. Irma na kraju sjajno poentira predstavu, posegnuvši (znakovito) u našu, srećom još sačuvanu, kulturnu baštinu. Plesači su se povukli nazad u šumu, ostala je sama Davorka Horvat i otpjevala grleno, snažno i dirljivo staru međimursku pjesmu, koja je u suton, na Cmroku poput arhetipskog zaziva otvorila vertikalu: „Vuprem oči vu to nebo visoko / Tam ja vidim jasne zvezde igrajo. / Či mi bole svetle zvezde igrajo, / Bole moje mlado srce kalajo.“
  
  (Pred plesačima je ljeto, šume su zelene, livade i parkovi još uvijek pristupačni. A na zimu svi lijepo možemo doma gledati Ples za zvijezdama.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. svibnja 2012.
  
  Meteo
  ideja, koreografija i kostimi: Irma Omerzo
  izvode: Martina Nevistić, Zrinka Šimičić i Zrika Užbinec
  glas i glazba Davorka Horvat i Miro Manojlović, uređenje prostora Lara Badurina, grafički dizajn Boris Greiner, fotografija Jasenko Rasol
  produkcija: MARMOT

Piše:

Maja
Đurinović