Plesna scena.hr

Noseći voljenu osobu

Gostovanje: Bitef teatar i Budva grad teatar, Božanstvena komedija, kor. Edward Clug (Europsko kazalište u ZKM-u)

• 
  
  Beogradska Bitef Dance Company poznata je čitateljima ovih stranica (Soneti, Otelo), a hrvatskoj publici po Otelu Maše Kolar i Zorana Markovića izvedenom na prošlogodišnjim Riječkim ljetnim noćima. U Zagreb ju je dovela predstava Božanstvena komedija mariborskog koreografa rumunjskog podrijetla Edwarda Cluga, koja je gostovala u ZKM-u 12. lipnja u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u. Pokretanje te trupe kao repertoarnog ansambla koji radi u žanru visoko estetiziranog suvremenog plesa srednje struje s jakim zaleđem u klasičnom baletu, svakako je dobrodošao. Naročito kako je očito da trupa ima namjeru raditi na regionalnoj razini i time proširiti prostor djelovanja plesača i koreografa koji rade unutar tog modusa, a gostovanjima proširiti ponudu plesnoj publici. No, predstava koji smo vidjeli u ZKM-u nije pokazala autorsku izvrsnost koju ime Ewarda Cluga nosi sa sobom, a time su i ostali segmenti predstave ostali površni i nedosljedni.
  
  Clug je poznat hrvatskoj publici po gostovanjima (Radio i Juliet, Prêt-à-porter, Lacrimas), kao i po predstavama Tango u riječkom i odličnih Razloga 4 / 4 zagrebačkom HNK-u. Prepoznatljivost njegova koreografskog rukopisa leži u specifičnom unutarnjem ritmu pokreta, munjevitim kompleksno organiziranim frazama ruku i nogu s tipično klasičnom posturom tijela i naglašeno otvorenim pozicijama. Krasi ga i posebna muzikalnost te plastičnost koju dobiva raskadriravanjem tijela na detalje. Tu je uvijek prisutna crna kostimografija često golih muških torza i razgolićenih, diskretno, ali očito erotiziranih balerina.
  
  U Božanstvenoj komediji, Edward Clug kao da je prestao ići u daljnji razvoj svog koreografskog postupka i prešao u koreodramski žanr. I dalje je vidljiva njegova snaga i suverenost u organizaciji pokreta, u sposobnosti da razvije začudnu nadrealnu sliku, da se igra s timingom pokreta, da neočekivano razbije tijelo na detalje. No unatoč tome, sam materijal koji je donio djeluje bez stvarne unutarnje logike te posljedično predstava djeluje arbitrarno i pretenciozno.
  
  Prateći osnovnu strukturu Danteova spjeva, Clug donosi svoju viziju pakla, čistilišta i raja – pakao je tako natjecanje standardnih plesova, u kome se izmjenjuju parovi u vlaceru, rumbi, cha-cha-chau… Svaki se ples izvodi kao mehanička, opsesivna, bolno grčevita i mučna varijacija odnosno parafraza dotičnog plesa, a kao kodu nakon svakog kruga natjecanja dolazi par koji taj ples izvede kako treba. Tu je i scena u kojoj mišićavi muški plesači odbacuju ženska tijela na hrpu, dok one i dalje nezaustavljivo plješću. Scena završava tipičnim klugovskim potpisom u kojem plesači energično ulaze u prostor igre i u pravilnoj formaciji unedogled ponavljaju brzu sekvencu rukama.
  
  Čistilište je zamišljeno kao nadrealni prostor u kome je vrijeme stalo i u kome se radnje vrte u beskonačnom loopu. Tako je u prvom planu duet pokušaja zajedništva i nježnosti u kome krhka plesačica lebdi u rukama plesača koji je premazuje uljem, dok mu ona klizi iz ruku. Tu su i rekviziti – stolac i kišobran koji podcrtavaju nadrealnu atmosferu. U pozadini na predimenzioniranom stolu jedna plesačica u slow motionu slaže špagete u lonac. U drugom planu se odvija apstraktni duet u kojem koreograf zaista pokazuje ono u čemu je majstor – tu je posebni ritam razvoja pokreta, neočekivane aktivacija detalja tijela, riskantne promjene razina. Oboje plesača ovdje su vrlo jednostavno prisutni u svojim tijelima, bez pretjeranih emocionalnih ili glumačkih igri i time je taj duet i najuvjerljiviji dio predstave.
  
  Treći dio čini groteskni duo u kome su plesačica i plesač spojeni kostimom u jedno tijelo. Tu je i treći lik koji od samog početka vodi radnju (vjerojatno prema Danteovom Vergiliju), koji ulazi s njima u akciju, i na kraju ih, nakon scene hinjenog seksa, odnosno silovanja, razdvaja. Raj je tu u zajedničkoj nekonzumiranoj večeri koja završava projekcijom (K)RAJ i plesačicom koja požudno pali cigaretu.
  
  Ideja o suvremenom svijetu kao prostoru praznine, opsesivne kompetitivnosti, opsjednutosti seksom, prostoru u kojem su ljudi otpad, relevantna je. Isto tako, relevantna je i slika svijeta u kome se dani neprekidno vrte u besmislenom ponavljanju. Isto tako, zanimljiva je (i već viđena) ideja o nošenju voljene osobe na leđima. No, da bi sve to zaista iskreno zaigralo i povuklo gledatelje, potrebno je mnogo više otvorenog istraživanja, a puno manje gotovih rješenja.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2012.

Piše:

Iva Nerina
Sibila