Plesna scena.hr

O sjećanju i nasljeđu

Platforma.hr, 29. travnja – 6. svibnja 2012.: Lieux du memoire (ili kako se sjećati s drugima), kor. Mila Čuljak

• 
  
  U okviru 13. Platforme.hr premijerno je izveden naslov Lieux du memoire (ili kako se sjećati s drugima) riječke koreografkinje Mile Čuljak i suradnika: kulturologinje Ane Jurčić, glazbenika Josipa Maršića i dramaturga Andreja Mirčeva. Mila Čuljak se kao autorica prvi put predstavila široj publici prije deset godina upravo na Platformi mladih koreografa plesnom minijaturom Mića, a nakon toga valja istaknuti njezin solo Heroine iz 2005. godine. Riječ je o autorici, ali prije svega iznimnoj izvođačici, na koju je ključni utjecaj imalo djelovanje riječkog TRAFIK-a, s kojime već dulje vrijeme surađuje, kao i s drugim izvedbenim kolektivima poput OOUR-a te Prostora+, riječke udruge za scenske umjetnosti, čija je jedna od osnivačica. 
  
  Utjecaj OOUR-a, na primjer, posebno u vidu radikalnog pristupa kazališnom vremenu, vidljiv je baš u ovoj predstavi Lieux du memoire (ili kako se sjećati s drugima), vrlo minimalistički konstruiranoj od niza kratkih koreografskih fraza u solo izvedbi autorice, koje se izmjenjuju nakon mnogostrukih repeticija. Naslov koji priziva monumentalno djelo francuskog povjesničara Pierrea Nora (Les Lieux de mémoire – Mjesta sjećanja, 1984. – 1992.), navodi na autoričine preokupacije pamćenjem/sjećanjem, inicijalnom temom predstave, temom koja je inherentna plesnoj umjetnosti koju je teško ili nemoguće opredmetiti, čineći problematiku memorije temom interesa mnogih drugih plesnih umjetnika, spomenimo samo neke nedavne radove domaćoj sceni bliskih autora poput J. Layes Vinovrški (Under Construction) ili A. Božić (After Trio A) itd. 
  
  Istaknimo i to kako je predstava nastala inicirana projektom TASK upravo na Platformi.hr prošle godine, tako što je autorica odlučila napraviti predstavu na temelju vlastitih zadataka koje je bila napisala za druge.
  
  Čuljak u Lieux du memoire (ili kako se sjećati s drugima) izvodi niz jednostavnih pokreta i gesti odjevena u roza hlače i crni T-shirt s natpisom SWAN, osvjetljena bijelim skromnim snopom svjetla samo jednog reflektora na stalku što stoji u stražnjem kutu pozornice. Ispod njega je još običan kućni radio-CD player, poput onoga na kojem u Heroinama mijenja glazbene brojeve, ali sada ga uopće ne koristi. Pokreti i geste uzastopno se ponavljaju, ali se ne povezuju niti ne razvijaju, već stalno “zapinju”. Izvođačica neprestano pokušava u sjećanje i u tijelo prizvati nekad izvođenu koreografiju tražeći mjesta u tijelu ili na tijelu koja bi mogla biti okidač, njezin petite madeleine koji će potaknuti sjećanje. Svaki je pokušaj novo jedinstveno iskustvo. Kada iskuša sve na razini vlastitog tijela, u jednom trenutku okreće se publici izravnim pogledom tražeći impuls za dalje. Jedino što prekida dugi niz ponavljanja je video - stari privatni zapis trenutka nekog djetinjstva koje se zahvaljujući snimci ovjekovječilo. 
  
  U autorskim je radovima riječih suvremenih izvedbenih umjetnika, pa tako i u ovom  Čuljakove, u posljednje vrijeme prisutna doza autoironije u odnosu na kontekst u kojem ti radovi nastaju, gdje je doista teško, s obzirom na situaciju, očekivati neku ozbiljniju potporu za suvremeni ples. Mnogi recentni radovi, poput Predstave za 7 izvođača i publiku, u kojoj je i Mila Čuljak, izravan su odgovor na uvjete u kojima ti radovi nastaju. Tako je i s ovom predstavom, koja završava pomalo neočekivano, pjesmom Parva que Sou portugalskog sastava Deolinda, čiji stihovi govore o generaciji besperspektivnih mladih ljudi i o pitanju nasljeđa koje ostavljamo mlađima, dajući predstavi još jedan novi, širi društveni okvir. Međutim niti tu pjesmu izvođačica ne uspijeva otpjevati kako treba, posustajući nakon dugog procesa gotovo ritualnog samoiscrpljivanja.
  
  Lieux du memoire (ili kako se sjećati s drugima) otvara nekoliko pitanja na temu nepomičnosti ili stagnacije pa i zamora. Na razini pokreta to je nemogućnost razvoja koreografije, zapravo tapkanje na mjestu. Na razini suvremenog plesnog umjetnika to je nemogućnost osobnog profesionalnog razvoja koji je osuđen na vječno skromne uvjete za stvaranje. Na razini plesne umjetnosti to je uvijek iznova kretanje iz početka svake nove generacije, sa slabom ili nikakvom vidljivošću, jednako slabom potporom, i iznimno vrijednom poviješću koja još uvijek nije službeno zapisana pa je se prisjećamo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, kroz sporadična predavanja ili izložbe i poneku publikaciju ili simpozij. A sjećanje je varljiva i osjetljiva stvar. 
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 5. srpnja 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić