Plesna scena.hr

Plesačica i kist

Solo for Vera, kor. Melite Spahić Bezjak, Stari grad Dubovac, 2. srpnja 2012.

• 
  
  U vrijeme kad se iznimnom brzinom otvaraju samo novi prostori za trgovanje, kad se nastoji ulagati u ono što će brzo vratiti ulog, odnosno rezultirati zaradom, umjetnici uglavnom samo smetaju. Pogotovo su izvedbene umjetnosti upitne jer ne ostavljaju materijalni dokaz postojanja; teško se prodaju budući da se ono kupljeno ne može pospremiti u vitrinu. Suvremeni ples spada među te nekorisne djelatnosti i tvrdoglavo opstaje kao potreba angažiranog, osobnog svjedočenja potrošačkog svijeta u kojem živimo, kao neka savjest (poput onog dosadnog Cvrčka u Pinokiju!), otpor lažnom, površnom glamuru, kiču i traču. Stoga nije rijetkost da ples – izmješten sa kazališnih pozornica – iskoristi toplinu ljetnog vremena (u koju se nije umiješala klima) i ljepotu prirodnog ambijenta (gdje još nema popločenih trgova, fontana i kipova). Zagrebačka plesna scena je prilično i s pravom glasna, ali ne postiže baš vidljive pomake, a kako je onda sa suvremenim plesom u Karlovcu?!
  
  Vera Vrbanac Mitrović osnivačica je i voditeljica najvećeg plesnog centra u Karlovačkoj županiji. Studio 23 je osnovan 1988. i 23 godine kasnije druga, mlađa Karlovčanka Melita Spahić Bezjak je iskoristila Verine intervjue sa Ivonom Rumenović i Ivonom Škalamera, kao i iskustvo osobnih razgovora s kolegicom, za multimedijalni projekt Solo za Veru koji jest vrlo osoban ali i simboličan – u smislu bavljenja strukom.
  
  Melita Spahić Bezjak pronašla je priliku unutar programa proslave 433. rođendana grada Karlovca te svoj projekt Solo za Veru smjestila u prelijepi i čini se, znakoviti ambijent Starog grada Dubovca. Tvrđava je sva u zelenilu i s pogledom na grad, ali i čvrsto odijeljena, zatvorena visokim kamenim zidovima. Da bi se pogledala predstava ulazi se u malen, siguran, ali vrlo zatvoren prostor. Unutar njega postavljen je prostor Verine scene, također mali, vrlo ograničen, ali prostor nedjeljive duhovne i tjelesne slobode. (Tu jedinstvenost i nedjeljivost osobe Melita Spahić Bezjak iskoristila je asocijacijom na 23 kao jedan od prim-brojeva.). Ujedno je to fizički, radni prostor, Verina radionica, u kojoj kombinira konkretne, vidljivo korisne radnje (poput pripreme, šmirglanja stola) s onim tzv. nefunkcionalnim pokretima koji se javljaju iz nekih unutarnjih impulsa, intuitivnih, zaumnih motiva.
  
  Vera je u crvenoj radnoj haljini, nije našminkana, ne krije godine i umor, ali je očita želja za djelovanjem. Već samo pristajanje na izloženost pozornice potvrda je i želja za komunikacijom. U kutu je diskretan čovjek s gitarom, Goran Ilić. Boje u kanticama neće poslužit samo za osvježavanje starog stola. Njima Vera oslikava svoju krhku stazu od razvijene rola papira. Projekcija na platnu djelomično prati njezin rad, ali puno više privlači pozornost sam način slikanja. Ona ostavlja trag, a prvotni veliki, skoro ritualni zamasi kista i zmijolike linije boje postaju brzi, strasni nekontrolirani pokreti tijela koje cijelo preuzima ulogu instrumenta – kista. Naravno, prljav je to i naporan fizički posao. Na oznojenom tijelu ostaju tragovi, fleke. U svoj simbolici dominira crvena boja, i nije čudna asocijacija jedne gospođe iz publike koju je predstava podsjetila na motiv iz kultnog francuskog filma Betty Blue.
  
  Solo za Veru je započet krajem ljeta 2011. i u kratkom obliku rada u nastajanju prikazan na prvom, hrabrom pokušaju Karlovačkog plesnog festivala (za koji se nadamo da će uspjeti zaživjeti!). A kako živa izvedbena forma ne može ostati zatočena – čak ni u moćnoj tvrđavi, ovaj će zajednički rad karlovačkih plesnih umjetnica nesumnjivo još rasti.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. srpnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović