Plesna scena.hr

Mjesto gdje možemo čuti disanje

4. Monoplay, festivala sola, Zadar, 2. i 3. rujna 2012.

• 
  
  Monoplay (iza kojeg stoji Zadarski plesni ansambl te Sanja Petrovski i Petra Hrašćanec) je, poput cijele hrvatske plesne scene u stalnom procesu izmještanja iz tek osvojenih prostora; krenuvši u okviru projekta Artikultura u kinu Pobjeda, nakon dvije godine seli u neadašnju Crkvu sv. Dominika, a ovo, četvrto izdanje odvilo se u novom zadarskom Kazalištu lutaka, sjajnom kazališnom prostoru iznimno primjerenom suvremenim scenskim izvedbama i malim formama.
  
  Prvi dan Festivala, onaj rezerviran za goste, najprije su nastupile Ena Ban i Irena Tomašić iz Podmladka Studija za suvremeni ples iz Zagreba. Obje su sjećamo od lani; Ban je prepoznatljive energije pokreta u novoj minijaturi Tko postavlja standarde?, a Tomašić je pokazala rad nastao u okviru projekta Task sa ovogodišnje Platforme.hr koji se sastoji od fizičkog nastupa, kao isprobavanje i gradnja tijeka sekvence plesačice i svojevrsnog nastavka, sižea njezine etide na videu Vesne Rohaček.
  
  Kako silno vjerujem u ovaj Festival, njegovu važnost i mogućnosti (za sljedeću godinu najavljen je i treći dan – onaj rezerviran za međunarodnu scenu) mislim da bi se kroz godine pri izboru mogao i trebao napraviti širi uvid u hrvatsku plesnu scenu.
  
  Festival prema izvornom konceptu svake godine ugošćuje i jedan cjelovečernji solo, a to je u drugom dijelu večeri bila pulska produkcija Roberta, Roberta Roberte Milevoj i Matije Debeljuha. Predstavu sam prvi put gledala prošle godine u Svetvinčentu i u međuvremenu nije ništa izgubila na snazi izvedbe i dojma. Dapače, u prostoru zadarskog Kazališta lutaka projekcija Debeljuhova videa je bila na crnoj pozadini i nekako se više stopila s izvođačicom prožimajući cijeli prostor. Kao da su granice Robertina tijela bile propusnije pa su se njezine unutarnje praznine, šumovi i vrtoglavice vidljivije prelijevali van. Predstava je imala odličan razvoj, nešto brži nego zadnji put, ali stabilan u dramaturgiji i odlično poentiran.
  
  Zadarska plesna scena predstavila se drugi dan, i to je za mene uvijek centralni događaj jer je jedinstvena prilika vidjeti neke druge, nezagrebačke plesače, drugačije kreativne obrasce razmišljanja tijelom i pokretom. Pomalo ih već poznajem i kako ih na sceni vidim jednom godišnje lijepo je kad uočite rast, sigurnost, pročišćenu misao i zaokruženost cjeline. Ovaj put smo bili uskraćeni za Anđelu Herenda i Marina Lemića, koji su dominirali lanjskom prezentacijom zadarskih novih snaga, (a pripadaju u one koji još uvijek na putu između Zadra i Europe preskaču Zagreb) ali je zato silno narasla Matea Bilosnić. Zaokupila je pozornost lakoćom igre i iznimnim scenskim šarmom, ali i konceptom svoje koreografske minijature We had joy, we had fun na treći stavak Haydnovog Koncerta za trubu.
  
  Uz nju, od mlađe generacije tu su još Tea Kulaš, vrlo živa i brza i atraktivne scenske pojave koja je odlično izvela uistinu kratku etidu Living Free. Josipa Štulić je u radu Izgubljeni u prijevodu napravila vidljiv pomak u bavljenju medijem plesnog tijela. Lucija Mikas, nekadašnji berlinski đak, izvela je vrlo koncentriranu i pažljivo artikuliranu plesnu etidu Desha što označava „mjesto u tijelu gdje možemo osjećati ili čuti disanje“. Nikolina Dolfić je u Savršenom zločinu kroz pokret s rekvizitom i video zauzela dominantno i eksplicitno angažirani društveni stav.
  
  Od srednje generacije zadarskih umjetnica nastupila je Iva Burćul, poznata kao voditeljica kazališne udruge Zalet, s improvizacijom na temu održavanja ravnoteže na mjestu, u vertikali – ispod visećeg/lebdećeg kamena. A Stošija Zrinski potvrdila se ne samo kao iznimno profinjena plesačica, nego i kao autorica videa. Njezina Figurica čaroban je rad inspiriran plesačicom od plastelina.
  
  Program zadarske plesne večeri, ili „plesnog koncerta“ – kako bi to nazvale naše prve dame plesnog modernizma, hrvatske „plesačice budućnosti“ iz 1920-ih, konceptualno je uokvirila Sanja Petrovski, jedna od osnivačica Zadarskog plesnog ansambla. U oba rada ona se nalazi na malom trampolinu, u neprekinutom pravilnom titranju, pulsiranju tijela. U prvom je u povijesnom kostimu, s knjigom, ispred goblena Čitačice u koju se znatiželjno zagleda kao da želi vidjeti gdje je ona – Čitačica stala s čitanjem, pri čemu, s vremena na vrijeme, otpuhuje nataloženu prašinu: i sa goblena, i sa knjige i sa sebe; dok je u drugom u suvremenoj odjeći i pažljivo pilji gore u video projekciju na kojoj Mario Županović suvereno zakompliciranom filozofsko teoretskom terminologijom razglaba o odnosu kulture i umjetnosti, u što će se s kratkim izjavama uključiti i laička publika.
  
  Prvi rad se zove Gluhi uvijek misle da su oni koji plešu ludi. Pretpostavljam da se autorica referira na onu hasidsku priču Ludi plesači u kojoj Baal Šem Tov koristi prispodobu da bi odgovorio na pitanje da li je šabat osramoćen pjevanjem, plesom i slobodom? Drugi rad je preuzet iz predstave Umjetnički gen koja je premijerno izvedena u Kinu Pobjeda 2009. u sklopu projekta Artikultura, projekta oko kojega se okupila nezavisna zadarska kazališna i glazbena scena i koji je – ukinut nakon dvije godine. Tako oba scenska ulaza (sada već bake) Petrovski, odnosno njezino uporno i beskrajno titranje na trampolinom određenom komadiću prostora ironično pričaju o iskustvu neuspostavljene komunikacije, inferiornosti, zatvorenosti, isključenosti… Iskustvu gluhe zajednice i – ludih plesača!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2012.
  

Piše:

Maja
Đurinović