Plesna scena.hr

Za aplikaciju zdrave pameti

Intervju: Mirna Žagar, ravnateljica Zagrebačkog plesnog centra

• 
  
  U četvrtak 6. rujna održana je konferencija za novinare kojom je najavljena nova sezona i program rada i događanja u Zagrebačkom plesnom centru. Tim povodom zamolila sam Mirnu Žagar za odgovore na nekoliko pitanja, odnosno tema koje je dotakla u svom obraćanju prisutnima.
  
  Najavili ste za ovaj jesenski period (pre)veliki broj domaćih premijera? To se u prvi čas čini suprotnim općim tendencijama u našoj društvenoj, pa onda i kulturnoj stvarnosti?
  
  Broj naslova ne govori ništa sam po sebi nego se može konstatirati da je scena aktivna, vitalna, jaka. Nažalost iako možemo utvrditi da je plesna scena zasigurno brojčano ojačala posljednjih godina te da je vitalna unatoč izazovima sa kojima se suočava – ovaj broj premijernih naslova u ovako kratkom razdoblju prvenstveno je odraz desperatnog stanja i nemogućnosti planiranog razvoja scene kao takve. Ovakav bi broj predstava, u nekim boljim vremenima bio dobrodošao – naročito ako bi to bila i konstantna pojava. Nažalost, broj predstava u ovako vrlo kratkom razdoblju, rezultat je činjenice da umjetnik mora projekt za koji je dobio subvenciju izvesti prije kraja kalendarske godine. Ni to samo po sebi ne bi bilo loše, ali ova je situacija rezultat činjenice da umjetnici zbog kašnjenja odluka o razini sufinanciranja, fizički i produkcijski nisu mogli pristupiti i realizirati projekte ranije, niti na njima mogu dulje raditi.
  
  U ovoj situaciji možemo govoriti i o hiperprodukciji te postoji opravdana bojazan da unatoč kvalitetnim projektnim idejama publika naprosto neće moći u tako kratkom vremenu vidjeti sve. S druge strane to isto znači da je vrlo teško organizirati reprize ranijih projekata u tom razdoblju jer prostora za to nema. Nadam se ipak da će se ispostaviti kako je takva procjena kriva te da će publika prepoznati izuzetnu mogućnost da u relativno kratkom razdoblju od svega par mjeseci upozna ne samo nove autore nego i nova djela koreografa koji već neko vrijeme djeluju na sceni.
  
  Nadalje, u Zagrebačkom plesnom centru građani mogu svakodnevno participirati unizu plesnih aktivnosti koje vode neki od naših ponajboljih umjetnika i pedagoga. To je mjesto gdje se mogu susresti i vidjeti umjetnici na djelu u kreativnom procesu. Kada se taj kontekst uzme u obzir, onda se naravno nadamo da će svi oni koji dolaze u Centar tijekom godine iskoristiti trenutak da upoznaju na koje načine umjetnici vide i promišljaju svijet oko sebe te pogledaju rezultate njihova rada na sceni. Iskoristimo li činjenicu tolikog broja predstava to je izuzetno dobar povod da se izađe sa prijateljima upozna nešto novo, drugačije... tema novog razgovora među prijateljima, susretanje novih ljude... dakle i onda kada je možda iskustvo drugačije no ono što smo si zamislili treba sagledati pozitivnu stranu, ona će uvijek iznenaditi i potaknuti neke nove, drugačije misli, razgovore... a to je uvijek dobro.
  
  Koliki je prijepor između Vaše ideje Plesnog centra i onog u čemu ste here and now? Koja je Vaša pozicija između grada i domaće plesne scene. Koliko u ovom trenutku ZPC može pomoći u akciji preživljavanja?
  
  Nažalost nije se obistinila ideja partnerstva na način i u obimu kako je to zamišljeno, na čemu se temelji ambiciozna vizija, te smo danas prepušteni da djelujemo u kontekstu koji ne pruža nikakvu mogućnosti dugoročnog planiranja i koji iscrpljuje resurse i daje kratkoročne rezultate. Nastojimo da vrlo ograničene resurse usmjerimo tako da pomognemo svima onima koji primaju sredstva iz javnog proračuna jer smo to obavezni. No, istovremeno uspjeli smo zasaditi i programe rezidencija tako da nekoliko umjetnika uspijevamo pratiti sustavnije a što se kroz Europske projekte može pojačati kao i njihova prisutnost u međunarodnom kontekstu. Izazovna je to situacija, izvanredna – rekla bih, i vrlo teška jer je kontekst u kojem djelujemo pun nepoznanica. Ne bih govorila o našoj nekoj poziciji jer ona je slična i jednako očajna kao da govorimo o bilo kojem drugom plesnom umjetniku jer imamo nešto više novca no imamo i znatno veće troškove! Nastojimo ne samo uvesti, nego i zadržati neke uspostavljene standarde i koji puta osjećam da djelujemo u vakuumu.
  
  Čini mi se da je veliko nerazumijevanje s jedne i s druge strane o odnosu resursa koji su potrebni da ta vizija uspije, koji postoje, i činjenice da na kraju dana netko treba platiti račune. Taj netko smo u ovom trenutku mi – naša organizacija. Plesači često nemaju ni osnovna sredstava za započinjanje projekta, a kamoli za njegovo ostvarenje te očekuju da ćemo moći tu uskočiti – no mi nismo vreća bez dna te, iako je teško reći ne, moramo barem postaviti okvir unutar kojeg ih možemo podržati. Umjetnik često vrlo osobno doživi situaciju kada mu ne možemo – prvenstveno zbog resursa osigurati određeni broj repriza i to se razočaranje onda multiplicira. Mali je broj onih koji žele razgovarati i pronaći zajednička rješenja. Veliki je izazov ne samo pokrenuti nego i zadržati zanimanje publike. To je nešto čime se kontinuirano bavimo, ali to nije samo naš zadatak nego zadaća svih nas. Svi zajedno moramo raditi na zadržavanju zanimanja publike za ples i na širenju tog interesa – to je kontinuirani posao u kojem glavnu ulogu ima upravo umjetnik... 
  
  U svakom slučaju nastojimo pomoći što više i vidimo da ova razina potpore premda dobrodošla nije dovoljna. U tim trenutcima moram stati i pobrojati niz lijepih uspjeha i situacija. Ovakav projekt u svijetu obično treba tri do pet godina da sazrije i tijekom tog vremena izdvajaju se strateška sredstva, ulaže se u razvoj... Zagrebački plesni centar postoji treću godinu. Projekt je od prvog dana podkapitaliziran, a kontekst partnerstva nije sazrio. Troškovi poslovanja su upravo onakvi koje smo pretpostavljali ali čini mi se da nitko nije te računice uzimao za ozbiljno! Ispunili smo ono što smo zacrtali za to razdoblje – možda ne uvijek na način kako smo namjeravali ali rezultata ima i mjerljivi su i to unatoč činjenici da ovaj projekt ima puno nedovršenih elemenata: od popravaka (zgrada prokišnjava, oplata sa zidova i terase otpada), do rješenja signalizacije jer ono što je uočljivo je da se na ovoj lokaciji nalazi Estetic Uvema. Postižemo rezultate uz nevjerojatne napore i uz vrlo ograničene resurse koji su izuzetno efektno i efikasno stavljeni u funkciju. Mislim da bi veći sustavi imali što naučiti od nas! Uz samo malo više potpore mogli bismo puno više, a i rezultati bi bili još upečatljiviji.
  
  Utrostručena vam je stanarina; gradonačelnik Bandić tvrdi da ste u grupi izuzetih, grad to ne priznaje… Čini se da komunikacija ide stalno samo u jednom smjeru. Naime, to je nešto što prilično muči cijelu plesnu zajednicu kako na razini grada tako i na razini Ministarstva kulture. Što učiniti?
  
  Da i mi smo pročitali u novinama da smo u grupi izuzetih; ali isto tako smo u nekoliko navrata pročitali u novinama da Grad snosi i 100 posto režija ovog centra no, nažalost, to je daleko od stvarnosti. Upravo smo zaprimili pismo kojim nas se obavještava da takva odluka ne postoji odnosno, da se nadležni uredi nisu očitovali.... Pisali smo gradonačelniku Gradskom Uredu za kulturu, Gradskom stambenom, poglavarstvu... Naši su partneri u svijetu zapanjeni situacijom. Ostajemo fokusirani na održavanje ovog doma plesa i nastavljamo pružati priliku plesu i njegovu razvoju. Teško je reći koliko dugo i kako – jer su uvjeti poslovanja u Hrvatskoj nepredvidljivi i zapravo – poslovno bi bio puni pogodak odustati. Umjetnost je, osim što je posao, i nešto više te zato sa raznih strana sagledavam razloge nastavka. Moram priznati da sam nakon toliko godina dosta obeshrabrena cijelom situacijom, ali ipak vjerujem, i to snažno, u ovu viziju i nadalje vjerujem da je ona ostvarljiva...
  
  Koje je rješenje – ne znam, osim da do njega treba doći u razgovoru i dogovoru. Slušanju. Promišljanju. Kreativnosti. Aplikaciji zdrave pameti. Suprotno shvaćanju, ne postoji nijedan zakonski okvir zbog čega se nešto u ovoj domeni ne bi moglo riješiti upravo na način kako je zamišljeno. Pitanje je političke ali i dobre volje. Općenito, vjerujem da je bitno je da svi aktivni čimbenici zajednice počnu razgovarati između sebe. Nema tu suprotnih strana postoje samo različite ideje i različite propozicije rješenja. Vjerujem da ljudi žele naći rješenja. Nevjerojatna mi je mogućnost da razgovaramo, raspravljamo a da nitko nema namjeru da se dođe do nekog raspleta i pozitivnog rješenja! Na žalost razgovora ima premalo i sve su rjeđi i jednosmjerni. Vidim da je na svim razinama došlo do izuzetne polarizacije te zaključujem da se situacije rješavaju ovisno tko jače urla ili tko ima više vremena čekati u čekaonici. Kafkanijanski.
  
  Čini mi se da nitko nema snage ili volje stati iza neke odluke. U ove tri godine nijedan se problem koji je pobrojan kod otvaranja Zagrebačkog plesnog centra nije pomaknuo sa nulte točke niti je riješen. A za neka uopće ne treba ni dodatno ulaganje. Samo malo pažnje i dobre volje. Mi smo korisnici prostora i ponašamo se kao dobri domaćini, nismo investitori i ne možemo npr. narediti izvođaču da popravi krov koji prokišnjava, ili da popravi oplate na terasi koje otpadaju. Danas ostvarujemo više programa i preuzeli smo daleko više obaveza a sa gotovo istim, a ponegdje i manjim, sredstvima negoli prije otvaranja Centra. U ovaj se Centar (programski) nije uložilo više no što se ulagalo ranije kada Centar nije postojao – promijenile su se samo naslovi stavki.
  
  Inače mi se čini da postoji jedan antagonizam u kojem se neprofitni sektor gleda kao neprijatelj a u stvari smo prirodni partneri javnom pa čak i profitabilnom sektoru. To je kao sveto trojstvo. Dokazano je da neprofitni sektor, nevladini sektor, može upravo zbog snage uvjerenja ljudi koje okuplja uraditi bolje i jeftinije te postići zavidne rezultate upravo tamo gdje država posustane, ili gdje profitabilni sektor ne nalazi svoj interes. To je ključ zašto u zapadnim ekonomijama država neprofitni sektor potiče kroz subvencije, kroz porezne olakšice, kroz razne druge regulative i zašto korporativna filantropija podržava takav razvoj. Naše društvo trenutno djeluje unutar zidova i granica koje smo postavili gradeći ih na nerazumijevanju, frustracijama, netrpeljivosti... i sve se kontinuirano sagledava parcijalno. Vjerujem, možda utopistički, da je upravo sada trenutak da se svi talenti i sve mogućnosti koje su nam na raspolaganju objedine. Nije bitno koje smo boje ili kojem timu pripadamo. Jadna je ova naša država da se još i po tome počnemo dijeliti. Zato nam je tako i u plesu i u kulturi – stalno smo se dijelili, po estetici, po filozofiji, stilski, strukturno, a sveukupno smo samo manjinski dio.
  
  Dobro smo radili da se usitnimo još više. Naša se organizacija uvijek rukovodila politikom otvorenih vrata, suradnji i zato smo uspjeli ostvariti sve ovo i uspijevamo, a nije nimalo lako i ne prođe dan da ne pomislim da treba odustati. A onda vidim koliko smo postigli – ponekad više, ponekad manje, ali smo uvijek išli naprijed. Korak po korak. Može li se drugačije? Sigurno, samo na žalost to ne ovisi samo o nama! Trebamo li pomoć i potporu ? Naravno! Koliko ćemo izdržati ne znam ali znam da je ovo put koji trebamo proći i da ćemo tako postati jači i snažniji, nešto i naučiti... Znam i da je sutra novi dan koji donosi i nove mogućnosti. Nada je tu da će se naši rezultati i napori prepoznati a jednom možda i priznati...
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 19. rujna 2012.

Piše:

Maja
Đurinović