Plesna scena.hr

Žanrovska propusnost i društveni angažman

4. Perforacije Festival, Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, 24. – 31. listopada 2012.

• 
  
  Na programu četvrtog izdanja festivala Perforacije prikazano je niz izvedbi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije koje povezuju različite žanrove poput kazališta, plesa, performansa, novog cirkusa, čak i ekološkog aktivizma, u jednu reviju novih propusnih umjetničkih stremljenja u izvedbenim umjetnostima. Poseban međunarodni štih festivalu su dali mnogobrojni sudionici konferencije IETM-a, mreže kazališnih profesionalaca koja se istovremeno odvijala u Zagrebu, zahvaljujući čemu su kazališne dvorane bile za ovakve prigode neobično dobro popunjene. Predstave koje sam uspjela pogledati u Zagrebu sve doista izmiču strogom žanrovskom kategoriziranju, a istovremeno nose snažan angažman kroz tematike na koje su fokusirane. 
  
  Predstava Pokaži lice! primjerice kombinira lutkarstvo, glazbeni performans i ples, a autori su kultna slovenska skupina Betontanc u suradnji s litavskim lutkarskim kolektivom Umka.Lv. Betontanc pod umjetničkim vodstvom Matjaža Pograjca, redatelja koji se nametnuo još devedesetih godina svojim kazališno-plesnim projektima. U ovoj predstavi oni vode gledatelje na ubrzano putovanje s povijesnim referencama čiji je glavni protagonist Branko, prikazan kao bezlična krpena lutka, odnosno dječje zimsko odijelo s kapuljačom, u neprestanom bijegu od nepoznatih ubojica, vlasti, društvene torture i demagoga svake vrste.
  
  Vrlo nasilna, mračna i sumorna atmosfera ublažena je melankoličnim glasom i glazbenom pratnjom skupine Silence koja uživo prati izvedbu. Jednostavna, a multifunkcionalna scenografija koncentrirana je oko velikog crnog stola na kojemu se odvija lutkarska izvedba, ali i ona ostalih izvođača u njihovom spretnom prelasku iz jedne u drugu energičnu koreografsku sekvencu. Poput Branka, i sve su ostale lutke-objekti improvizirane od stvarnih predmeta poput grančica ili jednostavnom kombinacijom dlanova, marame i sunčanih naočala i sl. 
  
  Patetika kakva proizlazi iz govorenog teksta čini mi u nekim dijelovima, posebno pred kraj predstave, suvišnom i nametljivom. Ostali segmenti moćan su kazališni imaginarij predmeta kojima je udahnut život, osobnost ili bolje reći humanost koja uspijeva odoljeti svim tjelesnim izazovima i poniženjima. Nemoguće je to naravno bez jakih izvođača, uz paralelno baratanje tekstom, tijelom i objektima-lutkama.
  
  Hvaljena splitska skupina Room100 orijentirana je na čistu fizikalnost nastalu spojem novog cirkusa, suvremenog plesa (butoh), break dancea i performansa. Barem je tako sudeći prema izvedbi predstave Sjeme koju sam jedinu imala prilike gledati. Iznimno snažna i mračna atmosfera karakterizira izvedbu, minimalističku u slikama, sporu, koja poigrava se optičkim varkama zahvaljujući velikoj gipkosti (kontorcionizam) i neobično vitkoj, izduljenoj pojavi izvođača. Teška je i snažna i tema ove predstave – poslijeratne traume s kojima žive mnogi pojedinci i njihove obitelji u našoj neposrednoj okolini. 
  
  Izvođač se u butoh idiomu vrlo sporo i postupno izvlači iz crne čahure i rastvara se iz jedne točke u širinu, višestruko se transformirajući primjerice u fetus ili invalidnošću izmijenjeno tijelo. Kompozicijski gledano, dugotrajnom i sporom prvome dijelu kontrastirana je kratka i eksplozivna break dance sekvenca na kraju, sa specifičnim brzim vrtnjama na rukama i ramenima. Koncentriranost, sporost i snaga botoha nasuprot su energičnom i vrtoglavom b-boyingu, kao kazališna inscenacija osjetljive i eksplozivne čahure u kojoj žive osobe koje su proživjele ratne uvjete. Premda najavljena kao work-in-progress, izvedba Sjeme cjelovito je, domišljeno i intenzivno kazališno iskustvo.
  
  Perforacije su konačno omogućile domaćoj publici da vidi predstavu iz ciklusa Curators Piece, koreografkinje i performerice Petre Zanki i redateljice Tee Tupajić, koja već neko vrijeme obilazi svjetske festivale. Ništa čudno, s obzirom da se autorice bave kustosima u izvedbenim umjetnostima, bolje reći festivalskim programatorima koji su glavni protagonisti predstave. Podsjetimo kako je predstavi prethodilo višegodišnje istraživanje čiji su rezultati i posebna publikacija (Frakcija) te izložba nedavno prikazana i u Zagrebu. Logično je dakle da će predstava obići sve te festivale čiji se organizatori u njoj pojavljuju, čime se autorice već u konceptu poigravaju samim sustavom unutar kojeg funkcioniraju.
  
  Curators Piece kao i radovi koji su joj prethodili tematizira i nastoji rasvijetliti inače nevidljivu mrežu koja zapravo velikim dijelom dirigira izvedbenim umjetnostima. Dok se časopis bavio teoretskim pitanjima, a videoinstalacija kompariranjem metoda i razmišljanja svih kustosa-sudionika, predstava na scenu dovodi samo dio njih, a u središtu je interesa kustos-domaćin, u ovom slučaju Zvonimir Dobrović. Kombinacijom dokumentarizma i fikcije kustosi brane umjetnost od optužbe da nije spasila svijet, ali trebaju braniti i svoju vlastitu poziciju kao onih koji odlučuju, biraju i upravljaju, svoju vjeru u umjetnost koju promoviraju. Osim Dobrovića, zagrebačkoj izvedbi su prisustvovali Per Ananiassen (Teater Huset Avantgarden, Norveška), Sven Age Birkeland (BITteatergarasjen, Norveška), Florian Malzacher (Impulse Theater Biennale, Njemačka) te Priit Raud (Kanuti Gildi Saal, Estonija). Sve redom muškarci!
  
  Svi oni izloženi su izvršavanju niza zadataka koje ih prikazuju kao izvođače, kao selektore i kao ljude. Igraju igru asocijacija, čitaju dramske ulomke, izlažu svoju obranu umjetnosti, preispituju se, odgovaraju na pitanja autorica. Dobrović je tako u nimalo blagonaklonom preispitivanju od strane kolega trebao obrazložiti primjerice koncept svog festivala, ciljanu publiku, zašto je odustao od Queer festivala u Zagrebu i počinje raditi festival u New Yorku, kakve predstave i zašto prikazuje, saznali smo i da prikazuje predstave koje osobno ne voli jer smatra da ih je važno prikazati u datom trenutku, da ne pogleda sve predstave koje programira, da manje plaća domaće od stranih izvođača (jednako kao što je to i u većini drugih djelatnosti!) itd.
  
  Kroz unakrsno blic ispitivanje između kustosa, izvođača i autorica predstave, došlo se do iskrenih i slabije uvjerljivih odgovora. Sve u svemu, riječ je o važnom projektu koji na nov i glasniji način progovara o aktualnim problematikama na međunarodnoj sceni izvedbenih umjetnosti, uklopivši unutar toga i lokalne problematike. Doduše bavi se samo jednim, ali značajnim segmentom scene – selektorima/kustosima/programatorima. Predstava ukazuje na činjenicu da su festivali biznis, od kojeg ti ljudi žive te na probleme koji se javljaju miješanjem biznisa i umjetnosti: ekonomske računice ispred umjetničkih kriterija, površnost zbog hiperprodukcije itd. S druge strane pokazuje i da autorice vrlo dobro plivaju u tim vodama i podilaze tim pravilima igre.
  
  Unatoč tome, na temelju onoga što sam vidjela, čini mi se kako su Perforacije značajan festival koji ima jasnu viziju, kvalitetan umjetnički program, koji pomiče granice. Koliko služi kao platforma domaćim autorima za njihovu međunarodnu vidljivost, tek ćemo vidjeti.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić