Neposlušne stvari
8. festival novog cirkusa, Zagreb 24. listopada – 21. prosinca 2012.: Cie 14:20, Francuska, Gravitation (Gravitacija); Kalle Hakkarainen (Finska): Nopeussokeus (Sljepilo za brzinu); Claudio Stellato (Belgija): L’Autre (Drugo)
-
Festival novog cirkusa, započet krajem listopada, u studenom je nastavio bavljenje iluzionizmom kroz drugi blok scenskih događanja U petak, 9. studenog na sceni Travno nastupila su dva solo maga. Prvi je François Chat (francuska skupina Cie 14:20) koji je izveo etidu s drvenim štapom pod naslovom Gravitacija (kratki solo iz većeg projekta Vibracije). Ono što je naravno, neobično, i čini se, iz svijeta čarolije, njegova je igra sa štapom koji kao da ima svoju volju pri čemu je zapravo neodlučan između priznavanja i ignoriranja gravitacijskih sila. Pa tako štap kruži oko izvođačeva tijela; koji put je poslušan, pravi štap u rukama spretna manipulatora, da bi se onda posve nelogično popeo, zaustavio u lebdenju, oslonio (posve izvan poznatih zakona fizike) o neki dio Chatova tijela. Vrlo duhovito i spretno u lakoći izvođenja.
Finski iluzionist Kalle Hakkarainen u svojoj je predstavi Nopeussokeus (Sljepilo za brzinu) okrenut crnom humoru. Riječ je uspavljujućem ritmu vožnje, umoru i neizbježnoj prometnoj nesreći, pri čemu je poseban efekt izloženog crvenog crijeva, koje Kalle provlači kroz centar tijela. Predstava je niz repeticija, koje na neki način gradiraju situaciju, odnosno prate nesreću u nastajanju iz različitih rakursa. Pritom umjetnik koristi interaktivni video, usporeni pokret i zamrzavanje kadra čime pojačava dojam cinično ohlađene analitičke distance; u smislu kao da se smjestio u video igricu. I tu je određeni nedostatak predstave (kao kazališnog djela) – jer je više nepodnošljiva lakoća nego iole angažirani stav spram teme koja je uistinu tragična stvarnost brzog, pa onda i tragično prebrzog, suvremenog života.
Zato je u subotu i nedjelju belgijski performer Claudio Stellato izveo duhovitu i začudnu predstavu L’Autre (Drugo). Prostorija u koju je ušao, u početku se čini posve uobičajena, a potreba lika da nestane, da se sakrije – pa onda se on stvarno i ugura u mali ormarić – mislim da je također vrlo ljudska i svima poznata. No nije on samo čovjek koji se sakrio, ili kasnije (s ormarićem na leđima) čovjek puž; njegova soba je definitivno pomaknuta. Crveni tepih se sam nabire, dolazi veliki ormar koji se opasno njiše i onda zaustavi u nemogućem položaju. A Stellato je posvuda: u i na ormaru, u pretincu iz kojeg nestane; pri svemu tome očito je da je ormar živ i pokretan, i nezgodno težak i nepredvidiv. Ukratko i izvođač i ormar moraju dobro balansirati. Zapravo, tek na naklonu vidimo da je tu i drugi, posve nevidljivi performer, Martin Firket, kao druga strana ravnoteže, što nikako ne umanjuje dojam i fascinaciju vještinom i postignutom scenskom iluzijom.
Festival se nastavlja 20. prosinca!
© Maja Đuriović, PLESNA SCENA.hr, 1. prosinca 2012.
Piše:
Đurinović