Plesna scena.hr

Posve svoja

Sjećanje: Milana Broš (15. svibnja 1930. – 18. prosinca 2012.)

• Jutros je stigla očekivana vijest, koja je -  na kraju, donijela olakšanje jer je ružna i teška bolest  Milanu zaskočila svom snagom. Bilo je nevjerojatno, ali onda i njoj i nama jasno – da je ovaj put izgubljena ne samo bitka (kolike je ona prošla!) nego i rat…

  A opet, čini mi se tako „iznenada“; i nakon 35 godina poznanstva, učenja, suradnje i na kraju pravog prijateljstva, toliko toga sam je još htjela pitati; jer za neka pitanja su potrebne neke druge godine i neka drugačija znanja… O Milani sam puno pisala, i za ovu prigodu, u ovaj čas ću iskoristiti izbor iz „minulog rada“, jer trenutno ne mogu izvući nešto novo iz sebe. Barem ne ono što je za javnost.
  
  Umrla je Milana Broš. Nekom neobičnom igrom sudbine njezina biografija povezuje najvažnija imena, posve različitih umjetničkih opredjeljenja, hrvatske povijesti plesa. Od Mije Čorak Slavenske kao prve učiteljice, pa onda Olge Orlove i Margarite Froman kao predstavnica novog ruskog baleta, preko Ljevakovića kao velikog autoriteta folklornog plesa do Ane Maletić, utemeljiteljice zagrebačke škole suvremenog plesa.

  

  A opet je bila posve svoja. Njezin životni umjetnički projekt je bio Komorni ansambl slobodnog plesa, a zanimljivo je da se na jugoslavenskoj plesnoj sceni (prvo na Ljubljanskom baletnom bijenalu) 1962, pojavila iste godine kada se u New Yorku formira Judson Dance Theatre. To spominjem jer su neke postavke Yvonne Rainer, autoriteta plesnog postmodernizma vrlo bliske i prisutne u promišljanju jednog dijela autorskog opusa Milane Broš. Riječ je o radikalnom i dosljednom odbacivanju klasičnih stilskih normi kao i kompromisnog modernizma; pješačkoj estetici, odbijanju  zavođenja gledatelja spektaklom, virtuoznošću, ili ekscentričnošću. Milana je koristila vrlo različita tijela, njezini plesači su se regrutirali i iz baletne škole i one suvremenog plesa, ali često je radila i s neprofesionalnim izvođačima. Pokret je bio ogoljen, prirodan u radnjama, koncept čist. Improvizaciju je razvila kao najviši stupanj scenske organizacije, da bi onda došla do minimalističkih formi, serijalne organizacije pokreta i potpune depersonalizacije plesača. KASP je često nastupao u nekazališnim prostorima kao što su muzeji, galerije, studentski i omladinski klubovi, stepenište fakulteta, ulični prolazi. Iako je, za razliku od Rainerove, u miljeu hrvatske, odnosno jugoslavenske plesne scene bila prilično usamljena u svom promišljanju, Broš je imala podršku u tada sigurno najnaprednijoj intelektualnoj i umjetničkoj eliti okupljenoj oko Studentskog centra (Teatar &td, Muzički salon, Galerija, Multimedijalni centar), s naglaskom na glazbenim suradnicima: od skladatelja Bogdana Gagića, suosnivača KASP-a, preko Branka Vodeničara, majstora tona i SEK-ovca koji je unio jazz i spajao posve različitu glazbu u  začudne kolaže, do Nikše Glige koji je godinama ansamblu otvarao nove prostore postavljajući uvijek nove izazove.
  
  

  KASP je kao nedvojbeni dio avangardnih zbivanja u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, trajao 25 godina pod njezinim čvrstim umjetničkim vodstvom, odolijevajući kompromisima, konvencijama i bilo kakvim ustupcima. Milana Broš rijetko potpisuje koreografiju (što je danas uobičajena pojava, ali 60-ih godina prošlog stoljeća i nije bila tako česta), izbjegavajući funkciju "koreografa", odnosno kanonizirani autorski rječnik pokreta. Ona ustraje na pokretu koji je, oslobođen konvencija i kanona, autonoman, vezan uz asocijacije i individualnost plesača, a stalno uvođenje novih generacija plesača omogućavao joj je stalni dijalog, svježinu ideja i rješenja, uvijek drugačije propitkivanje mogućnosti, značenja i funkcije plesa. (To je zapravo i smi­sao novog, relativiziranog odnosa: svako rješenje je pravo. P. Selem)
  
  Već prvi Muzički biennale Zagreb održan 1961., kao pokazatelj aktualnih svjetskih glazbenih (koja već davno nisu samo glazbena)  zbivanja pokazuje Milani Broš da je na pravom putu. Ustvrđuje: Ako je i tišina zvuk, (kako kaže Cage) i mirovanje je pokret. Ples je, oslobođen drame i glazbe, otvorena struktura. Krenuvši tako, kao eksperimentalna grupa, uz suvremena glazbena zbivanja (Schönberg, Webern itd.) KASP radikalno odgovara improvizacijom na tradicionalne forme, neposrednim pokretom na paradigmu plesnih pozicija, čistom igrom na ekspresionističko izražavanje. Ansambl koji zna što će sa svojom slobodom, primijetio je Igor Mandić.
  
  U osvrtu na MBZ '69. nizozemski list Haarlems Dagblad nastup KASP-a naziva vrhuncem Biennala.
  Godinu nakon snimanja na francuskoj eksperimentalnoj televiziji, čime je ujedno financirana audicija u Parizu, KASP se afirmirao na suvremenoj europskoj plesnoj sceni. Na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d'essaie da la danse u Parizu 1968. Milana Broš i  KASP dobivaju prvu nagradu za program  Pjev mladića u gorućoj peći (Stockhausen), Ionizicija i integrali (Varesse) i dio iz Pisaće mašine + jazz (Schifrin, Beyl), što će rezultirati daljnjim gostovanjima. Najčudesnija od svih kazališnih družina što smo ih posljednjih mjeseci vidjeli ...i mlado društvo koje vrlo dobro poznaje plesnu vještinu... strogo odbacujući svako traženje efekta  piše L. Rossel.

  

  Sljedeći je nastup u Parizu u svibnju 1971, kada već nova plesačka postava nastupa na otvaranju novoga kazališta Espace Cardin. Tri dana, u svom dijelu programa, igraju Kompozicija za Martenonove valove Radice, Likovi i plohe Detonija i Nenastanjeni prostori Baylea, a iza njih nastupa Bob Wilson.

  KASP 1975. otvara Pariške jeseni, XIII Festival International de la dance de Paris, dajući pet večeri za redom Detonijevu Bajku u Theatre des Champs Elysees.
  Ovacije koje je KASP i predstava Događaj 13 doživio na Incontraazione 76 u Palermu su bile takve da je Slobodan Šembera dio izvješća s festivala koji se pretvorio u pravi susret akcija suvremene umjetnosti naslovio: KASPomanija.
  
  U povodu Opere-serie 1982. Magdić je primijetio: Uvijek novi početak, dokaz vječite borbe protiv sheme, borbe protiv 'plesne ugode'...
  
  Nakon generacija i generacija plesača, studenata i uopće mladih zainteresiranih ljudi kojima je otvarala jedan sasvim novi "prozor" u poimanju prisutnosti vlastitog tijela, prostora i scene, Milana Broš zatvara poglavlje stvaralaštva ali nikada nije izgubila interes za suvremena plesno/glazbeno/scenska događanja. Kao predsjednica Plesnog odbora Hrvatskog centra ITI – UNESCO, aktivno je pratila hrvatsku plesnu scenu prepoznajući, podržavajući i pomažući svima koji su to željeli i znali prihvatiti.
  
  Takav pristup plesu, više konceptualan nego estetski, vrlo je jasan te podjednako duboko dotiče obična čovjeka i intelektualca. Nameće se, ipak, jedan problem koji tjera na razmišljanje. Ples, umjetnost tijela, može biti i jezik, jezik mnogo snažniji od onoga koji se služi riječima jer ne zahtijeva prevođenje.

  Rad Milane Broš nesumnjive je vrijednosti: prije svega zato što razara elitističku i estetičku predodžbu o umjetnosti, onda zato što se odnosi na društvenu situaciju ove epohe i što se koristi umjetnošću kao sredstvom  refleksije i kao savješću jednoga boljeg društva." Lise Brunel 
  
  Milana Broš je, kao prva umjetnica iz područja suvremenog, odnosno slobodnog plesa, dobila Nagradu za životno djelo Hrvatskog glumišta 2007. Posljednji ispraćaj Milane Broš bit će na Krematoriju Mirogoj u petak, 21. prosinca 2012. u 15,15 sati.

  Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 18. prosinca 2012.

Piše:

Maja
Đurinović