Plesna scena.hr

Magijsko iščitavanje kultnih performansa

8. festival novog cirkusa, Zagreb 24. listopada – 21. prosinca 2012.: Magic, kor. Anne Juren, red. Annie Dorsen

• U Zagrebu je pred kraj Festivala novog cirkusa gostovala koreografkinja francuskog porijekla s bečkom adresom, Anne Juren. S obzirom da je tema ovogodišnjeg Festivala magie nouvelle, žanr koji se prema riječima organizatora posljednje desetljeće rapidno razvija kao intrigantan izvedbeni pravac, posve je prigodan naslov njezine predstave Magično, koju je realizirala u suradnji s redateljicom Annie Dorsen.
  
  Gledatelju je u predstavi doista ponuđen niz zabavnih trikova. Međutim, oni čine manji dio predstave, dok su na prvu loptu njezin glavni fokus feministički performansi šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Informirajući se na web stranicama Festivala prije ili nakon predstave, uz malu pomoć sveznajućeg Googla (gdje je usput moguće naći i iznimno detaljan tekst ovoj predstavi autora Pietera T’Joncka), ili ukoliko je možda sâm dobar poznavatelj povijesti umjetnosti, gledatelj će u predstavi Magical prepoznati radove ikona performans arta poput Marine Abramović ili Carolee Schneemann. Anne Juren reinscenira njihove radove uz manje ili više primjetne, ali znakovite pomake.
  
  Imenujući abecednim redom kuhinjska pomagala (Semiotics of the Kitchen, Marta Rosler), ona primjerice dodaje stvarne namirnice poput prave vode, brašna ili jajeta koje prethodno izvadi iz svoje vagine. Dok je Rosler u originalu kritizirala komercijalizirane verzije tradicionalnih ženskih društvenih uloga, Juren se čini se zabavlja i uživa u očaravanju publike vlastitim trikovima koje ubacuje u originalni materijal. Situacija iz Cut Piecea u kojem su gledatelji sami bili pozvani razrezivati haljinu Yoko Ono sve dok nije ostala gola, ovdje je obrnuta tako da Juren sama sebi zavodljivo rezucka haljinu. Tematiziranje društvenog i seksualnog nasilja, pretvara se u puku seksualnu igru.
  
  Nadalje, dok je Marina Abramović u izričito duhovno orjentiranom radu Freeing the Body šest sati iscrpljivala tijelo u ritualnom poskakivanju na ritam afričkih bubnjeva, Juren čitavu stvar skraćuje na nekoliko udobnih minuta. Koristeći se trikovima računalne audio-montaže, ubrzo se egzotični ritmovi razotkrivaju kao uvodni dio lascivne pjesme Whole Lotta Love, Led Zeppelina, a ritualne kretnje počinju sve više sličiti na peep show. Ovdje je trik na samom početku kada Juren nožem zarezuje ruku i tobože krvari ostatak performansa.
  
  Slijedi scena u kojoj izvođačica gola na stolu pozira i izvodi igru s crvenom maramicom koja nestaje iz njezinih ruhu samo da bi je izvukla iz nosa ili uha ili na kraju kao iznimno dugu šarenu traku, naravno, iz vagine. Nadahnuće je ovaj put rad Interior Scroll Carolee Schneemann.
  
  Za razliku od prethodno spomenutih radova, Meat Joy (1964) je bio sam po sebi opisivan kao erotski ritual, rad kojime je Carolee Schneemann slavila meso kao sirovi materijal, s polugolim performerima koji se valjaju u komadima mesa i ribe. Njega Juren koristi kao video projekciju koja dopire upravo iz njezina međunožja, zahvaljujući opet suvremenim tehnologijskim varkama. Na kraju, izvođačica na scenu izlazi odjevena u hlače s rupom na genitalijama, parafrazirajući rad Genital Panic Valie Export (1968). Dok je u originalu performerica tako odjevena sjela među publiku u kino dvorani, izazivajući zgražanje istih onih koji su tamo sjeli upravo kako bi promatrali ženska tijela kao seksualne objekte na velikom ekranu, Juren upravo podcrtava svoju scensku objektifikaciju dok kojoj publika aplaudira.
  
  Anne Juren svakako je izvrsna izvođačica, u suprotnom bilo bi nemoguće izvesti ovu predstavu kojoj je potrebna visoka koncentracija i uvježbanost, tolika da omogućuje igru s materijalom. Kao autorica također je pokazala najvišu razinu promišljenosti teme, povijesnog gradiva i svih scenskih elemenata do u detalje (ovdje ne treba zaboraviti redateljsku podršku Annie Dorsen). Unatoč tome, ili baš zato, Magical uspjeva ostati višeslojna i otvorena predstava. S jedne strane autorice postavljaju pitanja o suvremenom površnom proučavanju informacija, pasivnim prihvaćanjem njihovih zavodljivo iskrivljenih prezentacija. S druge strane možemo razmišljati o sveprisutnoj komercijalnoj eksploataciji seksualnosti koja se čini poražavajuća nakon spomenutih performansa koji su na isto upozoravali prije pola stoljeća. Osobno, rad me potaknuo na preispitivanje učinaka dokumentarističkih video zapisa o umjetnicama…
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2012.

Piše:

Jelena
Mihelčić