Plesna scena.hr

Mantrična snaga koreografije

Bahok Akrama Khana na Eurokazu

• Bahok je na svjetskoj sceni dugo očekivana velika predstava britanske koreografske senzacije Akrama Khana. Premijerno izvedena u siječnju u Pekingu, koprodukcija je Akram Khan Company i Kineskog nacionalnog baleta. Podjelu predstave čine troje plesača kineskog baleta, a ostalih pet je iz Khanove multinacionalne trupe - iz Španjolske, Južne Afrike, Indije, Slovačke i Južne Koreje. Ustrajavanjem na osobnostima i raznim tradicijama ljudi s kojima radi, Khan ističe svoje stalne teme – raseljenost i pripadnost. Bahok, na bengalskom znači nosač tako je svaki plesač u predstavi nositelji razlike – u jeziku, u pokretu, u ponašanju, u sjećanju te u definiciji doma, koji je centralno mjesto predstave. Kakofonija komunikacije te pokušaji pronalaženja zajedništva, tema je ove scenski moćne i emocionalno nabijene predstave.
  
  Ljudi koje pratimo u predstavi, zatočeni su u napuštenoj zračnoj luci. Na displeju se umjesto najave slijedećeg leta pojavljuju natpisi Odgođeni, otkazano, itd… Ubrzo postaje jasno da taj avion nikada neće doći te se aerodromska čekaonica pretvara u simbolično čistilište suvremenih emigranata, migranata, egzilanata i nomada. Ulazeći u pokušaje komunikacije, razvija se niz igranih i plesanih scena u kojima otkrivamo osobne priče na temu doma. Tako se djevojka iz Španjolske opsesivno pokušava sjetiti otkuda je zapravo krenula i gdje ide, no od silnih je putovanja zaboravila. Na kraju, izgubljena, telefonira majci, ali ne uspijeva uspostaviti vezu. Djevojka iz Južne Afrike u koferu nosi očeve cipele, te pomaže mladiću iz Južne Koreje u razgovoru sa policijom za ulaznu vizu u London, koji pak priča svoju priču o inicijaciji u muževnost. Plesač iz Slovačke ne komunicira ni sa kim, čita novine na materinjem jeziku i izaziva nasilne incidente.
  
  Priče su povezane plesnim dijelovima, kratkim solo izlascima koji su tjelesna paralela pričama. Iz njih se pak razvijaju zajednički plesni dijelovi u kojima kao da nas napada mantrična snaga Khanovog pokreta, savršeno podržana pulsirajućom, ritmičnom i očaravajućom glazbom Nitina Sawhneya. Zanimljive su igrane situacije koje se pretapaju u jednostavne, a simbolički snažne scene poput dueta kineske balerine i slovačkog plesača kojima se isprepletena tijela pretvore parafrazu dvostrukih, muško-ženskih četveroručnih hindu-bogova.
  
  Iako autentični, energično odigrani i povremeno duhoviti, ovi osobni iskazi balansiraju na granici prejednostavnog, a cijela struktura predstave lako bi mogla skliznuti u formu prezentacije radionice na temu identiteta (dramaturg predstave je belgijanac Guy Cools). Granicu, pak drži, Khanovo umijeće transformacije i povjerenje da su ova temeljna ljudska pitanja i dalje važna i – dovoljna.
  
  Usporedimo li koreografiju Bahok s onom iz Kaash koju smo isto imali prilike gledati u Zagrebu, jasno je da se u autorski pristup promijenio. U Kaash koreografski interes bila je apstraktna koreografije u fuziji indijskog kathaka i engleskog suvremenog plesa, kao demonstracija unutarnjeg sukoba pojedinca u procjepu tih dvaju kultura. Razvojem tog fascinantnog stila, Akram je Khan pogodio točno u središte postkolonijalne drame i multi –kulti utopije i postigao gotovo sve što se u suvremenom plesu može. (Uključujući i duet s pariškom baletnom zvijezdom Sylvie Guilllem). U Bahok, pak, koreografski stil je u potpunosti utvrđen i minuciozno razrađen, a zanimanje se seli od sebe na druge. I dalje moćna i atraktivna, koreografija je individualizirana, a time i razrijeđena. Odjeci kathaka vidljivi su po ritmu i radu nagu, brzim zastojima, te u fluidu i čarobnoj razradi ruku, no najsnažnija strana predstave je način na koji svaki od plesača, koji su zaista potpuno različiti, ulazi u komunikaciju s koreografijom. Tako je istraživanje vlastitog identiteta postalo način za razvoj osobnosti drugih. Riječima samog autora – "Priče i pokret dolaze izravno od plesača: oni su autori predstave. U Bahok tehnika nije poruka. Nema plesa na špici za balerine. Tražio sam dječje tijelo, ne odraslo. Kada si dijete, tvoji su pokreti organski i impulzivni." (Akram Khan u razgovoru za Ballettanz, 4.08) 
  
  U Bahoku pokušaji ujedinjavanja završavaju eksplozijom ljudske kule Babilonske i transformacijom u nezaustavljivi, iscrpljujući, završni ples. Kao da smirenja nema. Zadnje riječi koje se pojavljuju na displeju Home – Hope – Home ostaju gotovo bolno visjeti u zraku. Ostaje li dom, za ove ljude, jedino u nadi? Jesu li oni osuđeni na vječitu potragu, ili je tijelo, sastavljeno od Vode – Vatre – Zraka – Zemlje (riječi koje se također pojavljuju na displeju umjesto slijedeće destinacije) kao jedini, istinski dom, dovoljno utočište.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 9. srpnja 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila