Čvrsta struktura i sloboda

Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA; Rijeka: Carte blanche, kor. i red. Ivana Peranić

  • Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA; Rijeka: kor. i red. Ivana Peranić

    Svaki je kazališni čin prazan list prostora/vremena u koji svi sudionici svakog trenutka upisuju svoje misli i osjećaje. Kazališna carte blanche kreativnom timu i publici nudi neograničenu slobodu, koja, baš kao i svaka sloboda postupanja / tumačenja istovremeno plaši i izaziva. Što se gledatelja tiče, plaši mogućnost da će izvođački potencijal biti neobuzdan, nespoznatljiv, sam sebi dovoljan, a izaziva mogućnost da se to čemu svjedoči tumači baš po svojoj mjeri. Naslov predstave Carte blanche unaprijed stvara veći osjećaj napetosti u oba smjera.

    Kazališna i izvedbena umjetnica Ivana Peranić u popratnom tekstu predstave podsjeća da je u umjetničkom istraživačkom radu mnogo puta polazila od mentalnih koncepata, ideja i tema. U ovom trenutku takvo joj se polazište učinilo nezadovoljavajućim, stoga je polazni koncept u radu na predstavi bio traganje za izvedbenim materijalom koji polazište ima u tijelu, kretanju, zvuku i prostoru. Pokret je u svojoj biti neverbalan i za autoricu ima drukčiju logiku i raspon mogućnosti iskaza i komunikacije od riječi. Već je istraživala princip stvaranja iz apsolutnog neznanja ili tzv. obrnute metafore, znači iz tijela, kretanja, osjećanja, stanja, trenutnih okolnosti, odnosno pretpostavke da znanje potječe iz iskustva. Ovoga puta to je činila u grupi s izvedbenim umjetnicima te s autorskom ekipom (kostimi, glazba, zvuk, svjetlo) s željom da stvaralaštvo oslobodi osluškivanju kolektivnog trenutka.
    Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA; Rijeka: Carte blanche, kor. i red. Ivana Peranić
    Dodatni cilj projekta bio je osloboditi publiku od pritisaka ne/razumijevanja i ne/točne interpretacije zadanog značenja. Već naslovom Carte blanche i pozivnicom/ulaznicom bijele površine u koju su otisnuta reljefna slova, pozivaju publiku na slobodu doživljaja, otvoreno ispitivanje osobnog razumijevanja i pridavanje individualnih značenja i vrijednosti u aktivnom procesu praćenja izvedbenog čina.

    Unatoč tolikom spominjanju slobode, Ivana Peranić je kao autorica koncepta i koreografije te redateljica osmislila je izvedbeni čin prilično čvrste strukture, građen od nekoliko jednostavnih i dojmljivih slika što ih je Dalibor Fugošić dodatno naglasio kreacijom rasvjete. Dramaturgiju ispisuje gledatelj ako to želi, a ukoliko ne želi ponuđen mu je niz asocijativnih slika građenih od pokreta, zvuka, glazbe, kostima, rekvizita i prostora. Uz izvođače i koautore Ivana Peranić, Lorenu Žuvić i Jorgea Correa Bethencourta atmosferu stvaraju i zvukom i tišinom Japanski premijeri: Marin Juričić, Enver Krivac i Moris Mateljan koji glazbu i zvuk kreiraju u suglasju s pokretom, uživo tijekom izvebe, skriveni iza scene.
    Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA; Rijeka: Carte blanche, kor. i red. Ivana Peranić
    Scenu određuju niti razapete preko pozornice, kao niti života što ih rasplićemo i zaplićemo u životnoj igri. Predstava počinje spuštanjem izvođačice iz duhovne u sferu svakodnevna života u kojem tapkamo u mraku međusobnih odnosa, što ih izvođači grade u prvom prizoru s crnim povezima preko očiju. Poseban je prizor u kojem se tri izvođačka tijela prepliću i raspliću s izuzetnim slijepim osjećajem za osobni i suigračev prostor. Emocije je lako upisivati u izvedbene slike: od znatiželje, preko straha, do ljubavi... A što se misli tiče, u prizoru u kojem on ostaje bez suknje, ali ne dozvoljava da mu ona skine povez s očiju, možemo čitati i to da smo čudna vrsta koja će se rado razgolititi, ali neće dozvoliti da se otvore/pokažu oči – ogledalo duše.

    Veliko klupko bijele niti zajednička je tema i sredstvo suigre u prizoru u kojem su međusobni odnosi posredovani tim predmetom prikazani u razvoju od individualne igre, preko otimanja oko njega, do suradnje i zajedničke igre. Autoričina fascinacija japanskom kulturom odražava se u prizoru u kojem tri lika, ovog puta i tri emotivna tipa: ravnodušnost, znatiželja i strah, pjevaju istu pjesmicu na japanskom. Tri tipa određuje i duhovita igra s obućom, koja određuje mogućnost i način kretanja onog tko je nosi: gumene čizme, štikle i papuče. U začudnim slikama usporenih, meditativnih pokreta, svaki izvođač na kraju rasteže preko scene svoju izvođačku/životnu nit. Iako svi pokazuju zavidnu razinu izvođačke vještine i koncentracije, ističem prizor u kojem Ivana Peranić na trenutke, uz odgovarajuću zvukovnu pozadinu, djeluje kao da lebdi u bestežinskom prostoru.
    Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA; Rijeka: Carte blanche, kor. i red. Ivana Peranić
    Zvučni lajtmotiv predstave je tutnjava vlaka koji se gubi u daljini, a vizualni crno-bijeli odnos i u kostimima i u scenografiji. Svako značenjsko iščitavanje Carte blanche je izrazito individualno i samo jedno od mogućih. Niti mogu biti beskonačne, a mogu biti i ograničenje čovjeka u prostoru i vremenu. Što se emotivnog doživljaja tiče, neispisani papir ovoga puta autorima nije poslužio kao pokriće za nekreativnost i neduhovitost, pa se nadam da prva izvedba komada neće ostati i posljednja.

    © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 29. prosinca 2012.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji