Plesna scena.hr

Iz oklopa odjeće

Kazališna udruga Zalet, Zadar: Odijelo ne čini čovjeka, koreografkinja Irma Omerzo

• Zadar u posljednjih nekoliko godina bilježi sukcesivan rast produkcija suvremenog plesa. Praksa je najčešće nastup na nekom od ljetnih festivala – u revijskom tonu, izvan sezone. Stoga nezavisna produkcija ima posebno značenje za opstojnost ovog medija u Zadru. Voditeljica udruge Zalet Iva Burčul i koreografkinja Irma Omerzo najzaslužniji su za postavljanje projketa Odijelo ne čini čovjeka na noge i njegovo premijerno izvođenje 4. srpnja u prostoru crkve Sv. Donata.
  
  Upravo je prostor desakralizirane rotunde uvelike odredio specifične karakteristike projekta: cijela izvedba se odvija u prostoru apsida i gornjeg ophoda crkve; eliminiran je klasični plesni podij i centralizacija mjesta izvođenja, ophod oko stupova nameće cikličnu strukturu i nelinearno pozicioniranje plesača i njihovih međuigru. Svjetlo u općem obliku ostavlja dojam nefokusiranja na neki specifično obilježen detalj.
  
  Plesači Iva Burčul, Lucija Mikas, Zrinka Šimičić i Stošija Zrinski iz početne statuarne, prelaze u ritmičke sekvence koje markira preoblačenje u različitu odjeću i izlazak iz određene markacije jednog plesača kao početne faze za drugog, a zatim i njihova simultanost. Ideja Irme Omerzo jednostavno je naznačena naslovom djela i obranjena nizom epizoda u kojima je ljudsko tijelo svedeno na deformaciju u oklopu odijeće. Posebno treba istaknuti sekvence u kojima plesači odijećom oblikuju amorfne mase u stilu likovnih avangardnih metastaza (autorica ističe da su ti dijelovi nadahnuti djelom likovnog umjetnika Erwina Wurma) kao i dramski nabijenu epizodu u kojoj se Stošija Zrinski ispod nabacane gomile odjeće u pijanom deliriju zalijeće u iznenađenu publiku. Zbunjenost publike povećavala je razasutost simultanih događanja po prostoru.
  
  Glazba Hrvoja Nikšića u biti je popratna zvučna projekcija sazdana primarno od digitalnog šuma i minimalitičkih elektronskih pasaža koji nenametljivo prate plesnu izvedbu. Plesači su van klasičnog tehniciranja postali alat oblikovanja samog koncepta: Odijelo ne čini čovjeka (odnosno naličje ne čini čovjeka). Posebno bih pohvalio Stošiju Zrinski zbog fluidnosti i iznimne lakoće transformacije, iako su svi izvođači dobro iznijeli svoj individualni fah: Iva Burčul posebno u energetskim iskrzanim pokretima, Lucija Mikas u robotiziranom kretanju, Zrinka Šimićić u elongiranim sporim transformacijama.
  
  Unatoč tome naglasak koreografije je na kolektivnosti i isprepletenosti samih izvođača koji dišu kao jedan organizam. Projekt označava i eksperimentiranje s tjelesnim obličjem (citatnost prema likovnom djelu Wurma) redukcionizam tehniciranja i minimačlističko shvaćanje izvedbe.
  
  U znoju i udisaju teško snošljivog zraka na katu Sv. Donata, sa zbunjenim pomicanjem publike; projekt je zasigurno site specific određenjem i elementima plesnog performancea iznenadio neočekivano veliki broj gledatelja. Ideja, koncept i izvedba zahvalan su materijal za daljnje istraživanje forme i vjerojatno će naredna izvedba iznjedriti i neke nove elemente. Riječ je o jednoj od ponajboljih plesnih produkcija u Zadru u posljednjem desetljeću. Pozivanje i suradnja sa eminentnom koreografkinjom dobar je potez Ive Burčul i njezine udruge Zalet, a nezavisna produkcija dobar show case za slična događanja u gradu.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 11. srpnja 2008.

Piše:

Mario
Županović