Početak stručnog istraživanja

14. Platforma.hr, Zagreb, 25. – 29. travnja 2013.: Posvećeno Milani, tim projekta: Selma Banich, Tamara Curić, Maja Đurinović, Silvia Marchig, Larisa Navojec, Iva Nerina Sibila, Jasmina Zagrajski

  • Razgovor o Milani Broš

    Ovogodišnja Platforma.hr otvorena je programom Posvećeno Milani, koji se reflektira na rad i ogroman utjecaj kojeg je nedavno preminula plesna umjetnica Milana Broš imala na hrvatski suvremeni ples i generacije koje su je slijedile. Bila je to prilika da se cijela scena još jednom prisjeti njezina opusa, ideja i duha. Zamišljen još prije nekoliko godina kao pokušaj da se Milani ponovno pruži mogućnost da radi predstave, pri čemu je sama odabrala ponovnu inscenaciju rada 19&10, kao nešto što najviše korespondira s aktualnim vremenom, projekt je realiziran ostavši pri toj ideji, ali nažalost bez Milane.

    Iza slojevitog projekta čije je ovo bilo tek pilot izdanje, stoji autorski tim sastavljen od renomiranih plesnih umjetnica, teoretičarki i pedagoginja, a one su: Selma Banich, Tamara Curić, Maja Đurinović, Larisa Navojec, Silvia, Marchig, Iva Nerina Sibila i Jasmina Zagrajski. U kontekstu cijelog festivala čiji je fokus bio na procesu rada, a u svjetlu principa rada Milane Broš, i sam je projekt svojevrsni konceptualni work-in-progress, bez fiksnih, finalnih rješenja, otvoren istraživački temelj za neku tek nadolazeću stručnu evaluaciju Milanina rada.

    U jednome dijelu obilježila ga je revisited izvedba predstave 19&10 u kojoj plesači nisu pokušavali kopirati original, kao što je to činio također vrijedan projekt Revival KASP u okviru Tjedna suvremenog plesa prije desetak godina, nego je iz predstave uzet samo temeljni okvir, odnosno principi kojima se Milana koristila u radu, kako bi se on sagledao iz današnje perspektive. Ostala je naravno upečatljiva glazbena podloga skladatelja Rubena Radice, Interferencije za recitatora, zbor i orkestar. Predstavu 19&10 Milanin je KASP kreirao 1975., a inspiracija za izvedbu došla je iz recitatorskog dijela, teksta kojeg je napisala osoba koja pati od shizofrenije, a bavi se njezinom opsjednutošću brojevima. Logika tog teksta koja u sebi sadrži određeni kôd, poslužila je kao matrica za upute plesačima. Proizašla koreografija tematizira nemogućnost komunikacije.
    Razgovor o Milani Broš
    U skladu s konceptom, izvedba Branka Bankovića, Tamare Curić, Larise Navojec, Silvije Marchig i Jasmine Zagrajski, nakon nekog vremena iz prostora pred publikom nastavila se u prostoru iza publike, s povremenim live streamingom na sceni, čitavo vrijeme trajanja ostatka programa. Zanimljivo je spomenuti kako je Branko Banković istu predstavu igrao i u Revival KASP projektu, dok je Jasmina Zagrajski predstavu igrala još kao mlada članica KASP-a. Taj je ponovni posjet Milaninim idejama dao živi uvid u aktualnost i suvremenost njezinih promišljanja plesa, njihovu radikalnost, avangardnost i univerzalnost.

    Važan je element ovog projekta i njegov edukativni karakter. Naime, suočeni s nepostojanjem sustavne povijesti plesne umjetnosti, visokoškolske institucije koja bi je njegovala i prenosila na nove generacije, kao posljedicu imamo odrastanje generacija mladih plesnih umjetnika koji ne poznaju kontekst u kojem rade i u koji tek dolaze. On je itekako rezultat nekih povijesnih okolnosti u kojima je ime Milane Broš neizostavni dio. Ovaj projekt je stoga vrijedan pokušaj očuvanja te krhke memorije, koji se mora nastaviti.

    Iz te arhive sjećanja povjesničari i teoretičari plesa pokušavaju izvući zaključke i na tom je tragu bilo i izlaganje plesne kritičare i teoretičarke Ivane Slunjski koja je sumirala relevantne događaje i radove u karijeri Milane Broš, istaknuvši tri temeljne razvojne linije. Kao prvu istaknula je negiranje postojećih plesnih obrazaca i poništavanje te depersonalizaciju izvođača, što je kulminiralo radom Opera Seria iz 1982. godine. Kao drugu razvojnu liniju Slunjski je navela instrumentalni teatar s isticanjem glazbe i aktivnim sudjelovanjem kako glazbenika tako i publike. Treća razvojna linija je na tragu plesnoga kazališta koja se mogla uočiti još sedamdesetih godina u radovima Sni i Događaj 13, a kojemu se Milana vraća u zadnjoj fazi postojanja KASP-a osamdesetih.

    Na kraju programa, plesna umjetnica i kritičarka Iva Nerina Sibila povela je razgovor s nekima od suradnika Milane Broš kroz različite generacije KASP-a, koji su pokušali evocirati to vrijeme kroz vlastita intimna iskustva. Govorile su plesačice Tuga Tarle, Mila Rackov i Jasmina Zagrajski te scenograf i majstor rasvjete Branko Vodeničar. Iako tek početak, takav tip razgovora vrlo je važan izvor informacija koje je potrebno prikupiti kako bi se kreirala što kvalitetnija arhiva za teorijsko istraživanje opusa Milane Broš.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2013,

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji