Plesna scena.hr

Sudar različitosti

Queer Zagreb Sezona 2013: Raimund Hoghe, Pas de Deux

• 
  
  Pas de Deux, ples za dvoje, duet, priziva prije svega tradiciju klasičnog baleta, partnerski najčešće ljubavni susret balerine i baletana. Njemački autor Raimund Hoghe uzima taj format kako bi ga razradio na njemu specifičan način, kroz poetiku već vrlo dobro poznatu domaćoj publici, u čijem je središtu istraživanje baletnih klasika (Labuđe jezero, Bolero, Posvećenje proljeća, Poslijepodne jednog fauna). U Hogheovom Pas de Deuxu gledamo duet dvojice muškaraca vidno različitih tjelesnih karakteristika i predispozicija, kao i kulturnih korijena. Problematika je to kakva se uklapa u programske interese Queer Zagreb sezone u čijoj je organizaciji ova predstava i izvedena 20. svibnja u Zagrebačkom kazalištu mladih.
  
  Raimunnd Hoghe je, podsjetimo, bivši novinar i dramaturg plesne ikone Pine Bausch, a koreograf i izvođač od 1990. Njegovo je vidno starije tijelo obilježeno deformacijom kralješnice suprotstavljeno tijelu mladoga japanskog plesača Takashija Uenoa. Sličan duet s mlađim izvođačem Hoghe je već uprizorio u Poslijepodnevu jednog fauna s Emmanuelom Eggermontom. Osim toga, zajednički elementi Hogheovih predstava, kao i ove je da su karakteristično spore, duge, obilježava ih procesualnost, ritualnost, mnogobrojna mirovanja, repeticije, cirkularno kretanje i ophodavanja, crni kostim s mnogim rekvizitima koji se unose i iznose sa scene te jednostavna rasvjeta. Temeljno im je zajedničko obilježje uporaba iznimno poznatih glazbenih brojeva, skladbi koje sa sobom nose dosta prtljage. U Pas de Deuxu Hoghe je složio prilično eklektičan soundtrack sazdan od Mozarta, Bacha i Mahlera do Fred Astairea, Gershwina, Judy Garland i Edit Piaf, a navodno je glas koji čita Nerudinu ljubavu pjesmu posudila Madonna. Pjesme se vrte od početka do kraja i tako dva sata. 
  
  Sudar različitosti, posebice onih kulturnih naglašen je izvedenicom japanskih geta sandala s povišenim drvenim potplatima. One još više otežavaju ionako spore kretnje, pa se izvođači na njima gotovo komično gegaju. Potpuno minimalističan pokret i kompozicija traže virtuoznost u detalju, poput elegantnog izvijanja dlanova ili gestualnog sporazumijevanja između dvojice izvođača. Dominantniji Hoghe fokusiran je na rekvizite ili praćenje partnera, dok Ueno koji je očigledno plesački vještiji, kao da se suzdržava, tek ponekad izvede smjeli arabesque na nestabilnim geto sanadama, dinamičniji okret ponesen glazbom, duboki port-de bras uz tango. Tek kada ga Hoghe potiče pljeskom, kimanjem glave ili sličnom gestom, dopušta si provalu dinamike trčanjem u krug i visokim skokovima. 
  
  Svakom novom glazbenom podlogom izvođači istražuju svoj odnos, i što pojedinačno u njega unose te ulaze u komunikaciju, premda rijetko izravnim tjelesnim kontaktom. Nekad je to banalni i doslovan komentar glazbe, a nekad se razvije u dublje promišljanje partnerstva, podrške, strpljivosti, motivacije, igre, ljubavi i pažnje. Često graniči s patetikom. Izvođači pred publiku iznose svoje nasljeđe i uzore, primjerice kada Hoghe pleše s iPadom na kojem se prikazuje filmski YouTube zapis njemačke plesačice iz prve polovine prošlog stoljeća Gret Palucca u izvedbi Serenade, ili kada Ueno stavlja obi pojas, dio tradicionalnog japanskog kimona. Jedan od upečatljivijih trenutaka predstave je kada Hoghe isti obi pojas stavlja na glavu, okreće se prema publici s velikim sunčanim naočalama i cvijetom u ustima, u sekundi transformiran u filmsku divu Audry Hepburn, nakon što je prethodno odsviran Moon River. 
  
  I dok je Hoghe kao uvijek iznimno snažan i siguran izvođač, a naspram prijašnjih radova još precizniji, Ueno djeluje mlako, čak manipulirano, bez obzira na očigledno veliku plesačku vještinu. Nešto jednostavno ne štima u tom odnosu. Prvo ili drugo gledanje Hogheovih predstava neizbježno opčinjava, uvlači poput mantre u potpuno usporenu novu dimenziju prostora i vremena, sačinjenu od pažljivo pročišćenih slika koje se razgrađuju dovoljno dugo da ih gledatelj percipira, prihvati, možda se i poigra s njima i nastavi dalje. Nakon toga treba biti doista veliki fan da se uživa u njegovim radovima. Pas de Deux naprosto je predug, i mogao bi opstati s jednakim učinkom uz dosta kraćenja.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 27. svibnja 2013.

Piše:

Jelena
Mihelčić