Hrana i izvedba (performance), hrana kao izvedba, hrana u izvedbi, kombinacija su već dugo zanimljiva performerima, plesačima, teatrolozima i koreolozima. Godine 1994. Centre for Performance Research u Cardiffu organizirao je konferenciju Points of Contact: Performance, Food and Cookery, na kojoj se, između izlaganja o banketima kao Gesamtkunstwerku, ili o arheologiji kolača s biskvitom i šlagom, u predstavi Richarda Schechnera Faust/Gastronome, hrana dijelila usta na usta. Bobby Baker jedna je od omiljenih performerica (vole je i publika i kritika), koja redovito koristi hranu kao svoj medij. Iako je akademska slikarica, s diplomom St Martins School of Art, brzo je shvatila da će uz pomoć kolača i performansa bolje izraziti svoje ideje». Bobby je „izrađivala jestive verzije svoje obitelji koje je nudila publici, plesala je sa beze tortama, i davala šansu grašku (Give Peas a Chance)“.
Jedno izdanje časopisa Performance Research iz 1999. u potpunosti je posvećeno kulinarstvu, s tekstovima i umjetničkim intervencijama poput Kuhanje s Gertrudom Stein, Ruski objed: Kazalište gastronomskog apsurda, Krv i pregače, O kiseljenju, Glad i budućnost izvedbe te izvrsnim tekstom Barbare Kirshenblatt-Gimblett (dostupnim online), uvodom u ideju hrane kao izvedbenog medija. Centar za dramsku umjetnost organizirao je 2005. radionicu u sklopu Imaginarne Akademije Grožnjan, pod nazivom Cooking for Company i vodstvom Nika Đurića iz Showcase Beat Le Mot, u kojoj se spekuliralo o pripremi i konzumaciji hrane kao modelu za proizvodnju u polju izvedbenih umjetnosti, proizvodnju koja je istovremeno procesualno i produktno orijentirana (zajedništvo u pripremi hrane, istraživanje specifičnosti sastojaka i njihovih kombinacija, promišljanje međudjelovanja konceptualnog i senzualnog, pitanje komunikacije gotovog proizvoda s konzumentima, s publikom koja je i proizvođač, u pokušaju da se preispita pitanje ukusa/okusa).
Tako su i peti Dani suvremenog plesa u Varaždinu otvoreni s Jestivom idejom, završnicom projekta koji se od 2009. pojavljivao u različitim oblicima – bilo da se radilo o pečenju kukuruza na otvorenoj vatri i druženju sa živim praščićima, ili o plesu na Varaždinskom placu, među kumicama i glavicama kupusa. Ovaj su se put s Jestivom idejom povezale Sonja Pregrad, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec, u izvedbi Pokret mislim okret, inicijative za razvoj i afirmaciju improvizacijske scene Improspekcije. Festival je otvoren u dvorištu Galerije starih i novih majstora, reprezentativnom mjestu za grad-bombon Varaždin, uz lagani ljetni povjetarac, sa stolom na kojem kuhar Dražen Jambriško zajedno sa suradnikom priprema hranu za domjenak u drugom planu, dok Pregrad, Šimičić i Užbinec na pozornici postavljenoj za ovu priliku verbalno pokušavaju razotkriti procese i sisteme opažanja koji prate ili iniciraju pokret plesača u isto vrijeme dok te pokrete i izvode. Radi se o jednostavnom, ali vrlo plodnom pitanju: kako posredovati refleksiju o pokretu, ali i o kontekstu, okolini, mirisu, boji, osjetu na koži, o svemu onome što plesač opaža dok se kreće na licu mjesta, upravo u trenutku dok se sve to događa. Razmišljati o tome što je to što misliš, ili opažaš, proces je koji zahtijeva posebnu koncentraciju, i uvijek je vremenski izmješten – izuzetno je teško, ako ne i nemoguće postići simultanost.
Refleksija sama po sebi uvijek već kasni, iako se tjelesna reakcija događa u trenutku. Također, taj proces ide protiv automatiziranih mehanizama tijela, koji su tako organizirani da se o njima ne reflektira, a kad se počne, to ih donekle i onemogućava (probajte razmišljati o vlastitom disanju, gotovo sigurno ćete se osjećati nelagodno, jer odjednom nećete biti sasvim sigurni kad da udahnete i koji je prirodan ritam). Postavlja se i pitanje autocenzure, odnosno, procesa kojim se neke misli odbacuju, a neke izgovaraju. To je pitanje, dakako, amplificirano u javnoj situaciji. „Gle kako ona žena u točkastoj majici ima odvratne cipele.“ ili „Danas zaista previše smrdim.“ – misli su čije će se izgovaranje najčešće izbjeći, osim ako se posebno ne želite baviti temom nelagode, i ispitivati kršenje socijalnih konvencija, što ovdje nije bio slučaj. Šimičić, Pregrad i Užbinec dobro su uočile veliki potencijal tako postavljene improvizacijske situacije, jer kako se njihova koncentracija povećava, u toj borbi sa opažanjem i osjetilnošću, odabirom misli i njihovim izgovaranjem, tako se to i odražava na njihovoj izvedbi – uzbudljivo je promatrati tu borbu sa tijelom i kognitivnim procesima. Pokret mislim okret ima i veliki edukativni potencijal, jer razbija tu monolitnost plesačkog tijela u odnosu na publiku i otvara se prema publici u smislu pokušaja razotkrivanja unutarnjih procesa.
Domjenak kojim se otvaraju festivali, ili proslavljaju premijere, često je u nekom napetom odnosu sa kulturnom proizvodnjom oko koje se organizira. Kada se pokušava razotkriti rastrošnost državnog službenika ili službi, provjerena je strategija da se gleda koliko je tko potrošio na reprezentaciju, dakle upravo na domjenke, večere i ručkove. Ismijavaju se oni koji na premijere dolaze napuniti želudac, i uvijek ih se stavlja u kontrast sa onima koji su došli uživati u predstavama, kao da hrana i izvedba ne mogu biti dio istog kontinuuma užitka. U tom negativnom kontekstu odnosa hrane i kulture, u kojoj se hrana svodi na vulgarno i materijalno, dok je kultura spiritualno uzvišena, uvijek me veseli kad netko pokušava drugačije definirati taj odnos. Šimičić, Pregrad i Užbinec pokušale su uključiti kuhara Dražena Jambriška i njegovog suradnika u svoje improvizacijske procese, ispitujući ih o njihovu procesu rada, i o odlukama koje donose u trenutku. Nažalost, kuhari su na licu mjesta zapravo samo aranžirali po stolu već prethodno pripremljenu finger food, tako da se radilo o različitom tipu angažmana s materijalom. Ipak, senzualnost hrane i refleksivna osjetilnost plesa dobra su kombinacija za dalje istraživanje.
© Una Bauer, PLESNA SCENA.hr, 25. lipnja 2013.
