Plesna scena.hr

Ples na posljednjem Eurokazu

27. Eurokaz, festival novog kazališta, Zagreb, 26. lipnja – 3. srpnja 2013.: Drums and Digging, kor. Faustin Lynekula; Ping Pong Qiu, kor. Angelica Liddell; iTMOi (In the Mind of Igor), kor. Akram Khan

• 
  
  Kongoanski koreograf i plesač Faustin Lynekula nakon osam godina rada u Europi gdje je stekao visoku reputaciju i nastupao na najcjenjenijim festivalima, vratio se u rodni Kongo 2001. i pokrenuo Les Studios Kabako, danas ključno mjesto za razvoj suvremenog plesa i vizualnog kazališta u toj zemlji. Lynekulin fokus je ples kao sredstvo kojim oslovljava društvena pitanja i definira suvremeni afrički identitet, neovisan od zapadnog utjecaja, tako kaže: „Toliko smo naviknuti na Zapadni utjecaj i čekamo da nam Zapad kaže tko smo, toliko smo internalizirali svoju inferiornost da sami iznutra ne možemo niti zamisliti drugačiji način gledanja na sebe.“ U Drums and Digging, svojoj najnovijoj predstavi okupio je grupu plesača, glumaca i pjevača koji zajednički pokušavaju prizvati sjećanja na djetinjstvo, na izvorne zvukove bubnjeva, na ritualne igre i plesove, na priče i pjesme, na ono nasljeđe Konga koje je spregom kolonijalizma, ratova i diktature uništeno.
  
  Ta rekonstrukcija nije etnografska, nego kroz prizivanje osobnog i kolektivnog sjećanja ritualni plesovi postaju principi kretanja, okrajci plesova, organizacija prostora, kao i duge seanse pjevanja, pripovijedanja i ispovijedi. Tako u Drums and Digging nećemo vidjeti afrički ples, nego polagano i teško probijanje kroz priče o krvi, boli, ratu i gubitku, traganje za izvornim identitetom i onime što bi taj identitet mogao biti danas. Nimalo laka predstava za gledanje, polagana tempa i dugih scena koje repeticijama grade atmosferu i temu, a scenski postavljena najjednostavnije moguće, Drums and Digging otvara pitanje kako danas biti autentičan umjetnik Afrike, i kako gledati afričku umjetnost bez europskog konstrukta gledanja Afrike.
  
  Angelica Liddell nagrađivana je španjolska dramatičarka, izvođačica i redateljica koja svoj rad opisuje kao „pornografiju boli“. O svom radu kaže: „Osjećam odgovornost prema ljudskoj boli jer je mogu razumjeti.“ Njezin Ping Pong Qiu predstava je u kojoj koristi elemente performansa, plesa, dramskog teksta, dokumentarnog iskaza i istraživački pristup, a sve to slobodno spaja u snažnu, kompaktnu i višeslojnu cjelinu, nabijenu energijom, bolom, gorčinom i bijesom, kao i dubokom empatijom. Tema autoričine opčinjenosti Kinom razvijena je u dva smjera – u dramatično svjedočanstvo o progonima umjetnika i intelektualaca tijekom Maove diktature koja je od Kine napravila masovni zatvor i pretvorila Kinu u „duh Kine koje više nema“, a s druge strane u njezinu vlastitu meditaciju o disciplini, slobodi i emocionalnosti. Angelica Liddell smješta ideju slobode u ideju ljepote, odlučnosti vlastitog iskaza i slobodnog tijeka emocija. Slobodna ljubav, ples, individualnost, umjetnost, pravo nas sjećanje i plakanje na lucidan i potresan način suprotstavljeni su rekonstrukciji Maova režima i praznoj bahatosti zapadnog konzumerizma, u izvrsnoj izvedbi neobične skupine izvođača koja uključuje i jednog psa.
  
  Potpuno na suprotnoj strani od Lynekule i Liddell, spojem europskog umjetničkog nasljeđa i raznolikosti ne-zapadnih kultura pozabavio se razvikani britanski koreografski darling bangladeškog podrijetla Akram Khan. Spajanjem suvremenog plesa i klasičnog indijskog kathaka na početku karijere postavio je nove parametre brzine, preciznosti i estetike plesnog pokreta, kao i odnosa spram tradicije i kolonijalnog nasljeđa Britanije. No uspješna karijera, prelazak u visokobudžetne projekte morali su uzeti danak, tako predstava iTMOi (In the Mind of Igor) djeluje, a naročito programirana u suodnosu na Lynekulu i Liddell, kao spektakl dobiven fuzijom suvremenog etno plesa, koncertnih atrakcija tipa Gregorian i Cirque du Soleil pristupa određenoj temi. Kahnov pristup Posvećenju proljeća nije kroz glazbu niti kroz koreografiju, nego izravno ulazak u sam fenomenom ženske žrtve i žrtvovanja plesom, što je legitiman i logičan put. No finalni proizvod su plesne sekvence u izvedbi sjajnih, strastvenih plesača/zabavljača potpuno mulitkulturna ansambla, dramatičan zvučni okoliš čak triju skladatelja (Nitin Sawhney, Jocelyn Pook, Ben Frost), koji su pokušali ići tragom Igorova uma i donijeti svoj odgovor na pitanje žrtve te efektni kostimi dostojni modnog editoriala pariškog Voguea. Sve to ostalo je u pravoj maniri showa – šareno i prazno.
  
  Unutar hibridnih i društveno odgovornih kazališnih formi koje koriste Lynekula i Angelica Liddell ples se koristi na kritičan i provokativan način za prijenos onih ideja koje su drugačije neiskazive. Obje predstave na autentičan i potpuno drugačiji način pristupaju plesu kao fenomenu – Lynekula kao središtu kolektivnog i osobnog identiteta, a Liddell kao simbolu slobode i ljepote. Sam završetak festivala, osim što je napunio HNK i doveo trupu Akrama Khana zaista promptno nakon premijere, donio je konzervativnu komercijalnu ideju plesa kao niza vizualnih atrakcija iza koji stoji mnogo koreografske i plesačke vještine, a pravi sadržaj, istinska privrženost izričaju, izgubila se negdje putem visokobudžetne koreografske karijere.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 8. srpnja 2013.

Piše:

Iva Nerina
Sibila