Riječki TRAFIK obilježio je petnaest godina kolektivnog rada mini-festivalom u čijem su kontekstu reprizirane predstave Pozdrav s Jadrana, Destinacija Trafik: Divljač, Diva te Jalova, predstava koja je nastala u koprodukciji TRAFIK-a i Mariborskog KUD Borza. Mini-festival kulminirao je predstavljanjem novog naslova – 15 minuta TRAFIK-a. Predstavu 15 minuta TRAFIK-a u virtualnom su svijetu Facebooka Trafikanti najavili sljedećim pitanjem: „Što smo mi Trafiku i što je Trafik nama nakon petnaest godina zajedničkog istraživanja identiteta na rubu vremena i prostora?”. Postavljanje navedenog pitanja autori sami, već u sljedećoj rečenici, nazivaju „možda najegoističnijom propozicijom“ koju je kolektiv u svom dosadašnjem radu predstavio autorima.
Riječ egoizam u navedenom kontekstu iz prve mi se činila čudnom, nisam bio siguran čemu služi i kako pozicionirati autoironiju u tako osjetljivom okruženju; u razmatranje stoga krenimo od tvrdnje kako je identitet jedna od najsloženijih društvenih konstrukcija, a koja je praktično prisutna u razvoju svake individue neke zajednice. Ono je jedno od najpoznatijih te najčešće postavljanih pitanja, što ga istovremeno čini jednim od najopasnijih pitanja kojim se (zreli) autor može baviti. Naime, to je ono pitanje koje – kako radi svoje impliciranosti u praktičnom osobnom razvoju, tako i radi svoje česte prisutnosti u umjetničkom radu uopće –u slučaju nespretne obrade neizbježno postaje banalnom verzijom samoga sebe. U vrijeme krize, ono također lako izaziva osvrt na zamišljenu razliku između onih koji imaju vremena razmišljati i onih koji moraju preživjeti, gdje dominacija potrebe za održavanjem života ubija želju za ulaganjem vremena u učenje razumijevanja. Ubiti navedenu želju bilo bi isto kao i ubiti želju za razvojem ili promjenom – što bi bio gorko neproduktivan način uvođenja gledatelja u gledanje umjetničkog djela.
Zato je humor, onaj izveden autoironičnim komentarom na vlastito pitanje, prijeko potreban. Autor njime priprema konstrukciju izjavom koja upućuje na svijest o složenosti situacije u kojoj se nalazi, odgađajući time pitanja o smislu propitkivanja identiteta te fokusirajući gledatelja na pitanje načina obrade zadane teme. Za pitanja o identitetu kažem da su odgođena, jer autoru nije cilj da ona nestanu. Autoru je, zamišljam, cilj, odgoditi pitanje do trenutka u kojem će on sam postaviti situaciju u kojoj želi da pitanje bude postavljeno; time rješavajući još jedan potencijalno neproduktivan odnos između autora i gledatelja: onaj u kojemu gledatelj na predloženu temu reagira brzopleto, iz navike, iz predrasude ili tražeći odgovor isključivo u potvrdi koja je zamišljena prije postavljanja pitanja.
Stvaranje povjerenja koje autor izaziva osvrtom na stanje u kojem se nalazi potrebno je kako bi gledanje predstave počelo opuštenog uma, otvorenih očiju te s inspiracijom – što su potrebni elementi za stvaranje odnosa koji bi mogao rezultirati stvaranjem nečeg novog, bilo ono u sferi umjetničkog, autorovog, gledateljevog ili tematskog. I zaista, gledajući TRAFIK-ove predstave iz navedene perspektive, a k tome još i po redu nastanka, od najstarije prema najnovijoj, otvara se prostor za primjećivanje zanimljivih detalja. Na primjer, à propos načina obrade teme primjećujem jasan razvoj vidljiv u mijenjanju i rastu zanimanja za pristup problematici identiteta. Počevši s Pozdravom s Jadrana, predstavom koja se bavi studijom identiteta grupe unutar određenog konteksta; rad kolektiva nastavlja se s predstavom Divljač, u kojoj je predstavljena analiza identiteta kao onoga što je teoretski apstraktno, ali čovjeku specifično. Diva, zatim, uzima za temu identitet izvođača unutar konteksta izvedbenih umjetnosti i javnog nastupa.
Sva znanja prikupljena kroz razvoj navedenih predstava kao da omogućuju postavljanje Jalove, predstave koja analizira problematiku identiteta društvene manjine. Jalova se, takva, u svome nastupu bavi pitanjem identiteta grupe koja se nalazi unutar određenog konteksta, konteksta koje teoretski apstraktno, praktično analizira ženu u njezinu najranjivijem razdoblju života, i to iz pozicije one koja nije u mogućnosti. Ona, nadahnuta težinom emocionalnog stanja u kojem se nalazi, kao da muti granice između intimnog i javnog nastupa unutar izvedbenih umjetnosti, čime buni gledatelja, iskorištavajući njegovu nespremnost i nemogućnost snalaženja u ovom prostoru, kako bi izazvala prave reakcije – iskrene emocije i empatiju prema osjećaju biološkog neuspjeha, kojem se gledatelj poistovjećuje između ostalog i sociološki.
Ne samo što gledatelj u navedenoj situaciji sjedi i gleda, u nemogućnosti da pomogne ili asistira glumcima na sceni (a kako i bi?), odnosno likovima koji gledatelja stavljaju u poziciju promatrača tragične priče; nego je prisiljen prisustvovati prepričavanju tragedije tek onda kada se tragedija već dogodila; a da predstavu gledamo znači da je prošlo dovoljno vremena da bi cijela situacija emocionalno sazrela, što je omogućilo autoričinu analizu i translaciju stvarnih događaja u transformativno-inspirativnu kazališnu situaciju. Čini mi se bitnim da je u radu TRAFIK-a pozicija autora i autorovo mišljenje uvijek postavljeno kao okvir kroz koji je subjekt analiziran, ali nikada kao cilj ili poanta samog rada.
Zamišljam, recimo, Pozdrav s Jadrana, predstavu napravljenu 2005. godine, koja gledatelju 2013. godine predstavlja dvije teme – identitet i turizam – teme o kojima se prvog ljeta u kojem Republika Hrvatska uživa kao članica Europske unije raspravlja gotovo svakodnevno. Nemoguće je ne usporediti scenski koreografirane turiste na plaži koji izazivaju smijeh šepurenjem, suptilnim prenemaganjem, uspoređivanjem ručnika, itd. sa zemljama članicama koje pregovaraju i dogovaraju status Hrvatske u nadolazećim godinama, dok Hrvatska sama u javnost izlazi s brojnim izljevima ljubavi prema raznolikosti domaćega koje zavrjeđuje plasman „predstavljanja Hrvatskog identiteta“ članicama Unije. Zanimljivo mi je i kako se Pozdrav s Jadrana na trenutke predaje osjećaju nostalgije za poznatom nam prošlošću u kojoj je možda ipak bilo bolje, što ostavlja gledatelja praznih ruku pred pitanjem o tome kako ćemo u budućnosti, za nekoliko godina, gledati na vrijeme u koje se nalazimo sada, još uvijek optimistični pred onime što zamišljamo da nas čeka.
Još jedan trenutak u predstavi koji se ponaša kao okvir za gledanje, a ne potpuno kao autorov komentar, onaj je u kojemu grupa izvođača stvara scenu disco zabave prepunu razbacanih pokreta, u kojoj izvođači stoje u krugu (kao zvijezde na zastavi Europske unije?) i dobro se zabavljaju. Zabava postaje trenutak za gledateljsku kontemplaciju kada se postepeno uspori, gotovo do zaustavljanja razbacanog tijela u slici koja sada izgleda kao masa apsurda koju smo samo trenutak ranije potpuno razumjeli, s kojom smo se slagali i dio koje smo željeli biti, odnosno dio koje znamo da u stvarnosti jesmo. Prepoznati sebe, odnosno identificirati sebe ili svoje u scenskoj slici u gledatelju stvara osjećaj upletenosti, osjećaj empatije; on prisvaja scenski materijal i svojom se koncentracijom upliće u stvaranje kazališta koje omogućuje komunikaciju, dijalog. Takvo kazalište rezultira stvaranjem novoga u maštama svih prisutnih i time postaje dio gledateljeve stvarnosti. Odnosno, postaje dio intimnog u netom javnom prostoru.
Ukratko: Trafikanti svoje gledatelje stalno pozivaju na zajedništvo, gradeći scene koje ne predstavljaju komentar, nrgo upućuju na potencijal uz mogućnost interpretacije. Vjerujem da je upravo u takvom pristupu tajna onoga što nazivam uspjehom u TRAFIK-ovim predstavama.
U 15 minuta TRAFIK-a Trafikanti su krenuli korak dalje, pozivajući gledatelja ne samo na zajedničko razmišljanje, nego i zajedničko sudjelovanje u stvaranju koreografskog prostora s tijelima izvođača. Kao i druge predstave koje se služe alatom slobode kao onim što ostvaruje pojačan osjećaj upletenosti, tako i u 15 minuta autori ovom odlukom ostvaruju prostor u kojem je gledateljeva upletenost savršeno balansirana onom pogledu na pitanje identiteta koje sada više ne može postati egoističnim, jer je u vlasništvu svih nas. “Što smo mi Trafiku i što je Trafik nama nakon 15 godina (ili minuta) zajedničkog istraživanja identiteta na rubu vremena i prostora?”
Šest petnaestominutnih scenskih slika nastale su nadahnute radom ovog kolektiva. Šest petnaestominutnih slika (i jedan krevet) koje stvaraju retrospektivu opusa kojeg istovremeno analiziraju i iz kojeg vuku elemente za postavljanje novih pitanja, re-kontekstualizaciju ideja onih spomenutih načina obrade zadane teme unutar kojih svaki od autora više ili manje izravno odgovara na pitanje vlastite upletenosti i razvoja vlastitog autorskog identiteta unutar i oko TRAFIK-a.
Potpuno različiti, naizgled nespojivi pristupi kazališnoj estetici impliciraju zadržanu stvaralačku autonomiju autorskog potpisa. Uspješnost spajanja autonomnih elemenata i dobivanja smislene cjeline, kroz simbiozu i suživot različitih materijala zanimljiv je indikator o pitanju rada kolektiva, a opisana situacija je u svojoj suptilnijoj formi prisutna i u čitanju vizualnih identiteta ranijih radova. Vizualni identitet čitam kroz scenografiju, kostimografiju, koreografiju, ali i sam fizički izgled izvođača, koji predstavlja cijeli spektar ljudske fizičke spreme.
Ako mi dopustite osvrt na jednu od najintrigantnijih, iako najintimnijih opozicija ovog mini-festivala: dok u Jalovoj težinu nemoći izaziva neplodnost žene koja želi podariti život, u Divljači se, ni manje ni više, nego trudnica maskira u melodramatičnog muškarca, koji kao da uživa u raskoši fiktivne dominacije i pobjede nad svima nama. Intenzivan pristup predstavljanju tijela i tjelesnosti prisutan je i u duetu Ive Nerine Sibile i Nikole Oreškovića. Duet postavlja tijela muškarca i žene kako prilaze jedan drugome; napokon prepuštaju težinu vlastitog tijela, hineći zagrljaj koji nikad rukama ne obuhvati partnera; te u sve snažnijoj bliskosti nikad ne uspijeva podijeliti dodir koji bi oku gledatelja implicirao osjećaj nježnosti ili intimnog razumijevanja. Pokret dvaju tijela, u bivšoj Tvornici Rikard Bečnić, gledatelj gleda kroz stakleni zid složen od malih, kvadratnih prozora, koji dodatno razlamaju sliku, pojačavajući time osjećaj odvojenosti. Gledatelju koji se približi staklu kako bi izbjegao rubove prozora, na putu stoji prašina i prljavština, prisutna radi starosti zgrade. A ako je gledatelj našao način da prati pokrete tijela iz blizine gdje mu je dostupan detalj: vidjet će čista lica izvođača koja svojom ne-ekspresivnošću pojačavaju dojam praznine.
Kao svojevrsnu suprotnost tome Žak Valenta gledatelja postavlja u situaciju izvođača kojeg prvo animira vlastitim rukama, a zatim posvetom kulturi grupnog vježbanja kroz humor zavodi gledatelje-izvođače te ih već u sljedećoj sceni stavlja u (gotovo) neugodnu poziciju. Tijela gledatelja-izvođača isprepletena su u gužvi grupe unutar koje svatko rukama podržava dio tijela nekog od sudionika. Za kraj, gledatelji, u bliskom fizičkom kontaktu dobivaju zadatak gledati, sad već kolege – u oči. U tom trenutku Žakova prisutnost neprimjetno jenjava, zasjenjena gledateljevim osjećajem odgovornosti prema intimnoj situaciji u kojoj se nalazi.
Plesom, fotografijama i kratkim predavanjem, Trafikatni upoznaju gledatelje sa svakim od članova kolektiva stvarajući pritom osjećaj pripadnosti i empatije, fiktivan odnos koji na trenutke postaje stvarnim. Na primjer, zanimljivo je osjetiti razočaranje ili ljutnju prema činjenici da je jedna od Trafikovih predstava izvedena samo pet puta: što je jedna od informacija koju gledateljima tijekom svojih minuta iznese Silvia Marchig. Pristupajući gledatelju odrazom vlastitog lica u ogledalu, ona dodaje još jedan sloj onom diskursu započetom u uvodu:
TRAFIK-ove predstave, u cjelini svog pristupa pitanju identiteta, očijukaju s konceptom ogledala; kao što sam već rekao, ne predstavljajući publici komentar, već upućujući na potencijal uz mogućnost interpretacije. Možda je upravo to ključ TRAFIK-ova uspjeha u pristupanju individualnoj implikaciji u radu kolektiva u predstavi 15 minuta TRAFIK-a pri čemu rad niti jednom nije postao o tome, nego je spretno balansirao načinima obrade zadane teme, kontrolirajući tako kontekst u kojem se ciljano pitanje postavlja. TRAFIK-ov uspjeh nalazim i u načinu održavanja gledatelja uvijek u poziciji sudionika, onog više ili manje fizički aktivnog, ali uvijek upletenog u stvaranje specifičnog zaključka neke od izvedbi.
TRAFIK je ovim mini-festivalom predstavio konstantu kvalitete prisutne u svom radu koji je, u svim svojim oblicima, još uvijek tematski aktualan, a teoretski, estetski i izvođački pristupačan publici i kolegama. Bez trunke ironije smatram da je rad TRAFIK-a pravi dragulj hrvatske kazališne produkcije.
© Pavle Heidler, PLESNA SCENA.hr, 10. rujna 2013.
