Plesna scena.hr

U znaku mrava

5. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar, 1. – 3. rujna 2013. (1)

• 
  
  U Zadru je od 1. do 3. rujna održan Monoplay, festival koji je prije pet godina izvirio (da ostanemo u vizualnom identitetu ovogodišnjeg Festivala kojeg je Bojan Gagić zamislio kao „zapis o umjetniku mravu“) iz okrilja Zadarskog plesnog ansambla i skromno, s nekoliko plesnih sola domaćih pregalaca, krenuo u svijet. Ove je godine Festival trajao tri dana tijekom kojih je predstavljen izbor sa zadarske, pa onda šire, hrvatske i na kraju međunarodne plesne scene.
  
  Prvi dan programa nastupio je Zadar u velikom, iako ne i optimalnom broju od deset plesačica, u vrlo raznolikom rasponu godina, plesačkog stava i scenskog iskustva. Festival je otvorila Stošija Zrinski sa svojim cjelovečernjim radom Iz dječjeg crteža  koji smo u nešto kraćem izdanju vidjeli i u Zagrebu na Tjednu suvremenog plesa. Profinjena lika i pokreta, visoke tehničke izrađenosti, istovremeno vrlo zanimljiva video umjetnica, Stošija još promišlja i traži optimalno rješenje autorske solo večeri.
  
  Iva Burčul (mojetvoje) kao da svake godine ime sve kraći rad, kao neku, za nju karakterističnu konceptualnu intervenciju u festival. Sanja Petrovski (uz Petru Hrašćanec umjetnička ravnateljica Festivala) u radu Za kraj, svršetak poigrala se tipičnim stanjem zasićenosti i umora i vjerojatno mnogim kolegama poznatim osjećajem potrebe za brzim i konačnim ispisivanjem iz struke. Nakon duhovitog, autoironičnog teksta na temu: dokada više na toj sceni?! ona prelazi u grotesknu inačicu poznate kazališne posvete Pavlovoj – kada je Smrt labuda izvedena samo s reflektorom koji prati zamišljenu plesačicu (detalj koji je kasnije sjajno iskorišten u filmu  Crvene cipelice ). Petrovski to radi s kližućom foteljom i baterijom, izvodeći tako sama sebi prigodno siromašni hommage. (Naravno da će se taj neumorni zadarski mravac opet ponovno popeti na scenu, jer u njemu istovremeno i cvrči cvrčak.)
  
  Nikolina Dolfić je u Vertigo tinitus utjelovila vlastite stihove o stanju zaljubljenosti, uz naglašenu ulogu videa kao okvira priče. Danica Nenadić (Shadow Child) i Maja Stipaničev (Dirty Blue) pokazale su lijepu plesačku vještinu, ali zapravo je riječ o plesnim brojevima, etidama a ne autorskom radu. Osvježenje je vidjeti nova imena i plesače, ali činjenica da Festival raste s vremenom donosi obavezu i u smislu selekcije. Odnosno, tu se približavamo jednom od čestih pitanja suvremene plesne scene – da li svi plesači trebaju biti i autori, odnosno da li je solo forma u kojoj su u pravilu koreografi izvođači ili se mogu izraziti kroz medij i interpretaciju tuđeg izvođačkog tijela?  U tom smislu vrlo je zanimljiv rad Tee Kulaš Zlatokosa u tebi (i meni) na kojem je radila s Natali Radelić. Istočnjački duhovno, pažljivo i napeto, organski i ritualno – prepoznajemo Natali kroz Leu koja je uistinu prekrasna i bajkovita pojava, no u pokretnom pričanju priče ne uspijeva održati kontinuitet unutarnje prisutnosti, pa u nekim dijelovima ostaje izvanjska poza.
  
  I kad smo već kod Zlatokose, Matea Bilosnić, koja je ove godine diplomirala u Salzburgu, otplesala je svoj solo (This Is You) u kojem je dominirala živa, vatrena, neuhvatljiva, slobodna kosa kao materijalizirana energija, simbol želje i potrebe plesanja. Josipa Štulić (1,2,3,4) i Filipa Bavčević (Plavi valcer) pokazale su male, zaokružene istraživače radove u kojima je očit ozbiljan akademski vođen zadatak, odnosno promišljanje kompozicije, odnosa prostora i vremena. S tim da je Filipa prigušena i samozatajna dok Josipa otvorenog šarma poziva na  komunikaciju.
  
  Druga večer programa u Kazalištu lutaka Zadar okupila je hrvatsku plesnu scenu, iako prvu točku, nastup Mie Zalukar možemo shvatiti i direktan nastavak prezentacije Salzburg Experimental Academy of Dance. Zanimljiva mlada autorica u svom je solu Something Old,Ssomething Borrowed and a Rabbit insistirala na asocijativnim skokovima i neočekivanim prijelazima. Dakako bijeli zec koji pogledava na (nepostojeći) sat priziva Alisu i svijet čudesa onkraj ogledala, ali puno više od toga nije ostalo.
  
  O Deani Gobac kao koreografkinji prvi put sam pisala u travnju 2000. kada je balet  HNK u Zagrebu u okviru Večeri mladih koreografa izveo njezin rad Bez prtljage. Tada sam u osvrtu za Vijenac napisala da se „Deana na trenutak podsmjehnula krutim granicama klasičnoga baleta te drsko se koristeći njegovim prednostima ironično pokazala njegove slabosti i pritom čitavoj minijaturi dala veseo i duhovit izraz“. Uistinu, to je za HNK bio rijedak primjer mladenačke urbane energije, lakoće plesanja i životne vedrine u sprezi s klasičnom tehnikom i koreografskim zanatom. Trinaest godina kasnije kada, kako piše, više ne može plesati u baletima, na špicama, u svom rodnom Zadru se predstavlja sa solom Sentimentalnim unazad (radni naslov: stara balerina). Osnovni problem tog rada je što djeluje izvanjski, teoretski posložen pomalo u klišeju  dramatičnog prestanka plesanja baletne dive. Međutim Deana je uvijek bila otvorena i znatiželjna plesačica, i kad je plesala na špici iskušavala je novo i drugačije, hoću reći nikada nije bila tipična balerina – zbog čega nije ni prestala plesati. Njezin nastup opovrgava ono „stara“ i prenaglašava ono „sentimentalna“ – naime ona je očito još uvijek u treningu, izgleda sjajno, ima meke ruke… I ono što je najvažnije:  to joj je još jako bitno.  Ako i nije više za labudicu,  motiv iz Prosidbe (ritmična igra ruku za stolom) iz Đavla u selu, kao i motive iz Šparembleka i Welenkampa još bi uvijek mogla igrati, možda i zrelije. U njoj je upisano puno sjajnih koreografskih rukopisa i ono što je zapravo uistinu teško – ako nastavlja s autorskim solom – je iščistiti osobni stav i odnos spram plesa i svih autora i djela koji je nastavaju.
  
  Uslijedila su tri izvrsna rada različitih poetika i rukopisa ali bliskih korijena u osnovnom introspektivnom ishodištu: Roberta Milevoj je pokazala svoj posljednji rad Opet Roberta, Ana-Maria Bogdanović Udar i Bruno Isaković Zaziv, što je u svakom pogledu vrlo reprezentativan presjek hrvatskog plesnog sola prošle sezone.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 11. rujna 2013.

Piše:

Maja
Đurinović