Predstava Shangay Bolero francuskog koreografa Didiera Thérona, nastala prema narudžbi Shangay Wordl Expo 2010. godine, sastoji se od tri dijela – tri Ravelova Bolera. Prvi izvodi deset plesačica, drugi trojica plesača, a u trećem su svi zajedno. Predstava je imala turneju po cijelom svijetu, a između ostalog bila je na programu 29. tjedna suvremenog plesa 2012. godine, doduše samo njezin drugi dio Le Homme. Ove jeseni, točnije od 2. do 6. rujna u sklopu Ganz novog festivala, Didier Théron održao je radionicu na temu prvog, ženskog dijela, predstave Shangay Bolero.
Sudjelovala sam na radionici i prvi dojam koji sam stekla bio je da se Théron odnosi prema nama kao prema svojim plesačima s kojima upravo kreće raditi predstavu! Krenuli smo od Ravela i glazbe te ustanovili osnovne glazbene principe: repeticiju i akumulaciju. Pravila igre jasna su od početka: deset žena, prostor pravokutnika, kretanje po svim meridijanima, paralelama i po dvjema dijagonalama, pogled ispred sebe, snažna tijela, cipele s viskom petom (koje za sobom automatski vuku neka značenja i utječu na hod i držanje tijela), provođenje akumulacije u smjerovima kretanja i najvažnije – kad kreneš hodati ne smiješ stati i ne smiješ ispasti iz ritma. Svakim danom dobivali smo još pravila i mogućnosti (kontakti, podrške, spuštanje na pod, skokovi, osobne teme) koja zapravo zvuče jako racionalno, ali provode se isključivo prema osjećanju sebe i grupe. Na primjer, već drugi dan dobili smo zadatak ulaženja u kontakte: hodamo pa zadanom prostoru i ako i kad susretnemo nekoga promijenimo smjer kretanja zajedno, nastavimo hod u paru po cijeloj dužini linije koju smo odabrali i na kraju se razdvojimo kao da se ništa nije dogodilo. Počeli smo raditi i događalo se da zvjeramo okolo u potrazi koga ćemo idućeg uhvatiti i što bi mogli s njim izvesti, a Théron je odjednom viknuo: „Nemojte se loviti po prostoru, ovo je kao život, ako na silu zgrabiš prvog koji ti je blizu nećeš ni primijetit onoga koji ti ide u susret!“
Ukratko, petnaest minuta čiste koncentracije, prisutnosti, osjećanja i prepuštanja partnerima na sceni što je dovelo do svijesti o svojevrsnom ritualu kao prvoj značajki Ravelova Bolera. Predanim i intenzivnim radom dolazili smo do mnogih pitanja, neka od njih smo stigli prodiskutirati za vrijeme radionice, a za ostala sam zamolila Didiera Thérona za razgovor, na što je s osmjehom pristao.
Kako i zašto Ravelov Bolero? Tako jaka i poznata glazba u samom startu djelu pridaje neka značenja i očekivanja. Zato mi se čini da se u takav projekt mora ući sa jasnom vizijom onoga što se želi izraziti.
Gledao sam puno raznih interpretacija Bolera i počeo sam razmišljati da možda kroz moj rad i način na koji gledam stvari mogu nešto napraviti s tom glazbom. Tu je bila i propozicija za odlazak na Shangay World Expo i pomislio sam da bi možda bilo zgodno otići tamo s nečim tako poznatim. Jer, svi znaju za Bolero, čak i u Kini ljudi znaju za njegu ili su nešto čuli i to mi je možda bio prvi povod. Također imao sam sliku žena, jakih žena u cipelama s viskom petom. Viske pete daju nešto tijelu i držanju te su mi pomogle integrirati seksualnu/tjelesnu dimenziju Bolera. Neku vrstu erotizma. Ne naglašenog, ali prisutnog. A želio sam i promijeniti sliku suvremenog plesa u kojoj su ljudi bosi i u trenirkama koja je tako često prisutna.
Kroz pravila koja su se formirala tijekom rada, dobila sam utisak igranja sa suprotnostima. Od uputa da su te žene krhke ali jake, visoke pete i sekvence puzanja ili hodanja na sve četiri i skokovi (još ih je teže izvesti u petama!); težnje ka neutralnom hodu i nagloj promijeni u emociju do koje dolazi u kontaktu te se isto tako naglo raspline pri odvajanju – kao da se ništa nije dogodilo.
Da, na početku rada zanimao me i kôd modnih pista, revija. Htio sam ga uspostaviti i onda izokrenuti. Kao i sve ostalo, uspostaviti okvir i onda ga demantirati (ne srušiti!). Istraživati što se sve može promijeniti i pronaći uz pridržavanje nekih zadanih pravila. Neke od plesačica imale su problem s potpeticama, nisu navikle na visoke pete i trebalo je puno treniranja i vremena i u tom procesu otkrio sam da je hod zanimljiv. Nije da sam izbjegavao plesanje nego sam se jednostavno odlučio za taj koncept. Koncept (pomalo distanciranog) hodanja koje Bolero savršeno podržava, i želio vidjeti što sve mogu dobiti od njega. Jer, Bolero je glazba za ples. Ravel ju je napravio za gledanje nečega uz njegov zvuk. Kao da na taj način otkrivamo pravo značenje te glazbe. I to mi je bio izazov koji me je okupirao. Inače u svojim koreografijama ne koristim takvu glazbu, ne koristim ritam glazbe. Glazbu sam uvijek koristio više kao zvukove, zvučnu kulisu što je možda još jedan razlog zašto mi je ovo tada, a i još uvijek je, tako zanimljivo.
Kad ste već spomenuli „zanimljivo“, (brže-bolje uhvatila sam se za tu riječ koju Théron zapravo jako često koristi za vrijeme naših improvizacija: ovo je ili ovo nije zanimljivo!) – što je zanimljivo? Što mora sadržavati npr. pokret, gesta, hod da bi bili zanimljivi?
Zanimljivo je kad se dogodi nešto novo u okviru svih pravila, zanimljiv je način na koji se dogodi kontakt, dodir, način tretiranja partnera i odjeće, inventivnost. Zanimljivo mi je postaviti pravila igre i gledati kako uz njih, svatko od vas donosi svoju maštu i svoj život... Zanimljivo mi je bilo raditi s vama jer vi ste nudili neke stvari koje moji plesači nisu. Na primjer, s vama mi je palo na pamet da na prezentaciji izvedemo Bolero dva puta. Prvi put u trenirkama, a drugi put u kostimima. Žene danas često hodaju ulicom u trenirkama i zanimljivo mi je uzeti te žene i staviti ih u trenirkama na pete i na scenu. Jer scena je prostor koji drukčije zaokuplja našu pažnju. I onda te iste žene u crnim kostimima. To mi daje nešto novo i zanimljivo mi je. Jer, ne zanima me kako plesači plešu Bolero, zanima me kako ga plešu ljudi.
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 27. rujna 2013.
