Daniel Abreu je španjolski plesač i koreograf. U Hrvatskoj je već gostovao 2012. sa svojom plesnom skupinom CIA Daniel Abreu i predstavom Animal na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, a ove jeseni (30. listopada ) u Zagrebu je postavio novu predstavu Anything sa plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla.
Nakon što sam odgledala generalnu probu, prvo pitanje koje mi se nametnulo bilo je vezano uz doživljaj atmosfere: mir, duhovnost, protok, nenametljivost… U kratkom autorskom zapisu koji sam pročitala na internetskoj stranici Zagrebačkog plesnog ansambla uz najavu same predstave kažete da nikada ne krećete u neki procas sa jasnom idejom/poantom koju bi to djelo trebalo prenijeti, nego krećete od plesača, njihovih kretnji i govora njihovih mišića?
Da, kad počinjem raditi s plesačima nastojim ne misliti o tome što bi to trebalo biti. Pokušavam osjetiti kako se oni osjećaju, razumjeti kako se ja osjećam i kako se osjećamo zajedno. Ustanoviti poveznicu. To je susret u kojem se trudim shvatiti kako se kreću, koje dijelove tijela koriste više i onda radim po intuiciji. Puštam desnu stranu mozga da me vodi. Studirao sam psihologiju i oslanjam se na to kako mozak radi. Jer on uvijek radi. I kad nam se čini da ne razmišljamo uopće i kad spavamo... uvijek. I tako slažem djelo komadić po komadić iako nisam racionalo siguran kako to radim. Uzimam ono najzanimljivije (iz mog gledišta) od plesača i miješam to sa svojim plesnim jezikom. Ali uvijek radim na taj način tako da bi se to moglo nazvati procesom, pretpostavljam.
U kojoj fazi procesa onda dolazi do nadogradnje u smislu dodavanja značenja samom fizikusu? Jer, kao gledatelj, vidim plesače i na početku mi je dovoljno da ih gledam samo kako se kreću jer mi i to nudi dovoljno, ali nakon nekog vremena počinjem primjećivati i druge stvari. Kao na primjer kada se plesačice počnu pojavljivati u visokim potpeticama. Mijenja im se držanje, pokret više ne teče tako glatko, dobiva na snazi, katkad je isprekidan, paralelno s tim pomnije primjećujem slomljenu suhu granu koja je instalirana na sceni...
Nisam siguran u kojoj fazi procesa stvari počnu dobivati oblik. Igrali smo se s puno stvari. Na primjer te visoke pete. Prvi razlog zašto sam se odlučio za njih je otvaranje mogućnosti. U visokim petama tijelo može pronaći više načina za ispadanje i vraćanje u ravnotežu, a onda sva dodatna značenja počinju dolaziti nekako prirodno. Naravno da ja imam neku vrstu ideje u sebi. Svatko je ima. Samo što nisam siguran koja je i intuitivno idem prema njoj. Recimo dok sam radio na predstavi Animal imao sam u sebi osjećaj da se moram boriti s toliko toga u sebi i oko sebe. I zapravo je borba (kojoj smo pristupili na razne načine) bila protkana kroz taj komad. Ovdje je drugačije. Ovdje pokušavam razumijeti, jer ne razumijem baš najbolje, što se događa između trenutka kada se rodimo i trenutka kad umremo. Bilo što. Svašta prodje kroz nas, kroz to vrijeme. Kao one grane. One prolaze kroz prostor, svijetlo prolazi kroz njih, plesaci su ispred, iza, u njima, vidimo ih potpuno, djelomično ili ih naziremo... Dakle, što se događa u ovoj predstavi? Ne znam, svašta. Ljubav, mržnja, strah, zajedništvo, osamljenost, borba... ali ništa nije specifično. Ne želim ispričati priču, nema naracije.
A jesu li plesači do kraja upoznati s Vašim načinom rada? Na primjer, netko od njih ponudi nešto – pokret/gestu/kretnju i Vi u tome prepoznate stanje/emociju/osjećaj koji Vam treba, odlučujete to kolektirati i zadržati za finalnu verziju djela? Razgovarate o tome s njim/njom, što to za Vas znači i zašto to želite zadržati ili samo kažete: „Da, to je to.“ Pa plesač to pamti tijelom i onime čime je to proizveo bez nužnog znanja o tome što to daje cjelokupnom djelu?
Ne volim previše razgovarati i teoretizirati o tome što je koji pokret proizveo zato što mi se čini, budući da ni sam nisam siguran kako to ispravno verbalizirati, nepotrebnim riječima mogu samo zbuniti izvođače ili ih navesti da dodaju na to što su proizveli nekakva dodatna osjećanja koja su višak i neprirodna su. Gledam na to kao obrnuti proces. Od tijela. Jer, mišići pamte. Oni imaju svoja vlastita osjećanja kojih mozak racionalno nije svjestan. I forsiranjem da ih se razumije možemo samo sve pokvariti.
Tijekom predstave u više navrata dobila sam dojam slike koja živi. Jedno se pretapa u drugo, priključuje im se treće, u pozadini zamjećujem četvrto... Stvari se odvijaju paralelno na sceni i supostoje uzročno-posljedično ili su jednostavno povezane mjestom?
Da, jer u životu se sve stalno odvija paralelno, a mi smo tamo gdje jesmo. Dok mi ovdje razgovaramo, plesači se pripremaju za izvedbu, publika stoji pred kazalištem, majstor tona provjerava zvuk... Stalno smo podvrgnuti tom paralelizmu događanja i svjesno ili nesvjesno upijamo komadiće od svega i to utječe na naše misli i akcije. Na sceni su plesači. Oni su tu da plešu, da se kreću, a publika je ta koja može osjećati i primiti nešto od toga – plesa, svjetla, planova scene. To je putovanje.
Razumijem, i ja kao gledatelj (više ili manje svjesno) biram što u kojem trenutku gledam. Ali, kada smo već kod gledanja, primjetila sam da se ponekad i plesači promatraju. Recimo u lijevom prednjem dijelu scene se odvija duo, a u desnom stražnjem kutu netko od izvođača stoji i gleda. Moja pažnja je usredotočena na ovo dvoje i onda u jednom trenu primjećujem da s druge strane rampe netko radi to isto što i ja...
Hm...da. (smijeh) U tehničkom smislu na taj način popunjavam scenu, da ne visi. A zapravo samo želim otvoriti fokus. Ne usredotočiti samo na jedan prostor jer on nije bitan. Primijetili ste da nikad ne koristim centar scene nego se sve odvija oko njega, na stranama. Namjera mi je otvoriti prostor izvedbe i prostor gledanja. Jer to mi radimo. Gledamo. Stalno. I sa zatvorenim očima. Gledamo oko sebe i u sebe i što možemo vidjeti? Bilo što.
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. studenoga 2013.
