Plesna scena.hr

S toplim vjetrom juga

Zagrebački plesni ansambl: Anything, kor. Daniel Abreu

• 
  
  Zagrebački plesni ansambl svakako je jedna od rijetko čvrstih točaka suvremene plesne scene (one, za naše skromne uvjete: mainstreamske, opremljene, završene, vješte, estetski definirane, u odnosu na koju se onda mogu bilježiti autorski ispadi, bjegovi, dekonstrukcije i slično), kako u smislu razine koreografskog promišljanja i izvedbe, tako i u smislu produkcije. Također mi je drago da Snježana Abramović Milković čuva, na neki način povijesne odnose i poziciju plesnog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih, sceni koja je od svojih početaka bila zamišljena i otvorena kazališnom istraživanju, scenskom eksperimentu, iz čega je u pravilu proizlazio pojačani interes za ples i pokret. Stoga bih se usudila reći da je Anything Daniela Abreua predstava koja se definitivno uklapa u bogati i na europskoj razini suvremeni kazališni repertoar ZKM-a.
  
  Abreu svoje „djelo za šest plesača Zagrebačkog plesnog ansambla“ (a oni su: Petra Chelfi, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić i Matea Bilosnić) smješta u nestvarno prazni, tamni, introspektivni milje u kojem se, kao jedini element scenografije nalaze simbolične, velike, srebrnaste suhe i prozračne grane. One uistinu stoje tako bez debla, izvan zemaljskih zakona gravitacije, iznikle iz mraka. Predstavu započinje jedna plesačica, s jednostavnom sekvencom koja poput disanja s organskim impulsom izlazi iz tijela, i pravilno se ponavlja. Onda će se pojaviti druga, pažnju će nam privući treća, netko je tamo iza grane… Autor ih lagano razmješta i usmjerava u prostoru. Plesačice su bose, u uskim hlačama i mekanim, laganim bluzama, raspuštenih živih kosa, suptilne ženstvenosti, u jednom trenutki podcrtane visokim petama. Nikad izravno na publiku, bez obraćanja i potrebe za komunikacijom one su – kasnije im se pridružuje i plesač koji ne donosi bitnu promjenu u kvaliteti pokreta – jednostavno tu negdje prisutne, u trajanju i bivanju unutar nekog pročišćenog prostora. Izložene i podatne tek nježnom, rekli bi dobri stari Indeksi, toplom vjetru s juga.
  
  Svako od njih na neki trenutak dobiva priliku za ispad iz mirne prisutnosti, dobiva pažnju za osobnu inačicu realizacije, svoj zamah udaha i izdaha, ali se to brzo utopi, odnosno pretopi u neku drugu sliku, odnosno pažnju privuče neka druga osobnost ili situacija. U tim kratkim solima u kojima je očit rad na vlastitom materijalu – jer prepoznajemo frazu i impuls i logiku pokreta, iznimno su dojmljive Martina Nevistić, Aleksandra Mišić i Matea Bilosnić. Nevistić i Mišić su u jednoj zreloj, sigurnoj i plesačkoj fazi tijekom koje otkrivaju sve više nijansi kvaliteta, dok je Bilosnić unijela u ansambl novu svježinu i poetičnost, a u koreografiji je iskoristila motive iz svog sola This is You kojim se ljetos, po završetku studija u Salzburgu, predstavila na festivalu Monoplay u rodnom Zadru. Ognjen Vučinić je uobičajeno i očekivano, čist i precizan, dok su Valentić i Chelfi, (na izvedbi 31. listopada) tehnički odlične, ostale nekako distancirane i bez prijenosa.
  
  Cijela predstava tako traje u nježnom pulsiranju scene, izvlačenju silueta iz mraka, uz nenametljivo uključivanje i isključivanje glazbe i – vjetra. Unutar toga činilo mi se suvišnim i nepotrebnim prekidom atmosfere tek nekoliko grupnih i sinkronih „klasičnih“ plesnih sekvenci, koje su potvrdile uigranost i tehničku razinu ansambla.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. studenoga 2013.
  

Piše:

Maja
Đurinović