Pet dana plesnog polisa
9. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 18–22. srpnja 2008.
-
Prelijepi renesansni gradić središnje Istre Svetvinčenat sredinom srpnja postaje pravi plesni polis, onako u antičkom smislu: mali grad-država, nastanjen ljudima naklonjenim i neverbalnoj komunikaciji, znamenit po plesu. Naime u tih pet festivalskih dana gradić traje plesom i pokretom, i nema drugih stvari koje bi remetile zajednički ritam življenja i posvećenost plesnim i plesu bliskim događanjima. Nisu to samo profesionalno odrađeni organizatori i sudionici i publika, nego su program i umjetnici tema svakodnevnih razgovora, kako onih konkretnih, funkcionalnih, gdje, što i kako, ima li problema i da li nešto nedostaje, tako i izmjene informacija i osobnih doživljaja. Na predstave žure prodavačice nakon posla, pitajući vas usput na blagajni dućana tko danas nastupa, skupljaju se djeca i starci, mladi uglavnom nešto rade u koordinaciji i pomažu. Iako sve radi dugo u noć, koliko i program, u vrijeme predstave se pred okolnim oštarijama zamrači i utihne. Svjetlo reflektora upućuje na kojem dijelu trga je događaj u tijeku.
Dakle, bavljenje tijelom instrumentom, pokretom – manifestacijom duha, i plesnim kazalištem bila je osnovna tema i razlog druženja; stalno susrećete stare znance i što je još ljepše – svake godine širite krug prijatelja i poznanika. Tako sam ove godine upoznala Valentinu Lacmanović koja je nastupila prvi dan festivala s projektom SheDervish. Autorica s bazom u Amsterdamu, koja iza sebe ima studij filozofije i više različitih istočnjačkih plesnih tehnika vezanih uz meditaciju i rituale, uvukla je prisutne u čaroliju transičnog kretanja. Valentina Lacmanović kreće od derviške vrtnje, ali dodaje elemente indijskih i inih, nama nedovoljno poznatih plesova, kako u pokretu tako i u kostimu, ali sve to s pozicije suvremenog performansa, i uz mješavinu elektronske i tradicionalne glazbe. Video Amira Grabusa koji se projicira na zidu iza plesačice potkrepljuje temu četiri elementa (voda, zrak, vatra i zemlja), a snimljeni motivi prirode se pretapaju poput simboličnih pokreta tijekom vrtnje. Čisto i tajnovito, začudno u arhetipskoj jednostavnosti vrtnje SheDervish je očigledno daleko od popularne egzotike i trendovske mistike.
Ritualom se na neki način bavio i Jean Abreau, brazilski umjetnik školovan u Laban centru u Londonu. On je sa svojom kompanijom izveo Aequus (od lat. jednak, ravan); doduše bez pratnje programom najavljene žive glazbe, ali u plesački angažiranoj i živoj predstavi zajedničkog energetskog tkanja. Zanimljivo da je djelo inspirirano brazilskom kišnom šumom, kao i Na floresta Nachoa Duata – od nedavno na repertoaru zagrebačkog HNK, ali dok zaneseni i ponosi Duatovi plesači prenose snagu i ljepotu prirode, Abreau vidi čovjeka nezavršenog i nesavršenog spram veličine stvaralačke moći (prirode): kao mala, puzava, sumnjičava i svadljiva bića.
Drugi dan je, nakon projekcije sjajnog dokumentarnog filma Yudith Jakova Sedlara, posvećenog znamenitoj Yudith Arnon, umjetnici koja je u nevjerojatnim uvjetima kibutza postavila temelje suvremene izraelske plesne scene, ali i nadahnuto posvjedočila ples kao umijeće ljubavi i življenja, u kaštelu Grimani nastupila Švicarska grupa Compagnie Linga. Predstava čiji koncept i koreografiju potpisuju Katarzyna Gdaniec i Marco Cantalupo, Speed, angažirani je pogled na suvremeni način življenja. Nije to samo strašan tempo, presing uspjeha, biti izabran, imati prave mjere, stići prvi, nego je mnogo strašnija međusobna agresivnost, trpnja i poslušnost u kaotičnoj hijerarhiji situacije. Osobit je i najdojmljiviji duet u kojem se plesačica grozničavo vere po partneru, naizgled zatečenom i nespretnom spram te energije grčevitog hvata preplašene životinjice, zaustavljane u posve nemogućim pozicijama.
Treći dan festivala bio je izniman u cjelini. Kao prvo riječ je o uglednoj gošći iz Francuske Martine Pisani i predstavi Sans što znači Bez (produkcija La compagnie du solitaire). A tri izvođača (Theo Kooijman, Laurent Pichaud i Olivier Schram) koji više liče na domaće stanovnike koji su krenuli na boćanje, a zalutali na plesni festival, uistinu su bez svega: kostima, scene, glazbe, da i ne pitamo za libreto. No kad su se već popeli pred publiku zašto ne napraviti nešto na sceni, poigrati se njezinim prostorom i vremenom, mogućim očekivanjima, klišeima plesnog teatra? Očita je duhovna veza Martine Pisani s avangardom – kao jedan od autora tekstova naveden je Harms, a početni solo u jednom trenutku neodoljivo asocira na Trio A Yvonne Rainer (a i situacija bez je bliska manifestu Rynerove i poetici Judson Dance Theatrea u kojem se radikalno odbija spektakl, virtuoznost, dopadljivost). Izvođači se koriste pokretom koji se označava kao pješački, naizgled obični za razliku od neke plesne tehnike, ali je očito da su bez obzira na moguće improvizacije i reakcije kreću unutar vrlo jasno postavljenih zadataka i čvrsto zadane strukture. Ono što čini iznimnu autorsku osobnost Pisani, ali i njezinih izvođača, jest fini humor, dječje zaigran i čist, ali ne i infantilan. Već sami likovi imaju nešto od suvremene klaunerije, jer su vrlo različita izgleda, zbunjeni, nespretni, ali silno ozbiljno usredotočeni na zadatak igre, bez obzira da li se igraju puhanja, stanja, prevođenja teksta, pjevanja ili plesnih figura.
S Martine Pisani je upriličen i vrlo zanimljiv i ugodan razgovor, a dobra je vijest da će uskoro biti još prilike za druženje: na jesen francuska umjetnica dolazi u Zagreb gdje će raditi na novoj predstavi sa Zagrebačkim plesnim ansamblom.
Iste večeri ispred zidina je nastupila odlična cirkuska grupa Cikaros & TinCan Company iz Danske koja je svoje akrobacije i virtuoznost na žici, kineskoj motki, trapezu, smjestila u svijet Tima Burtona. Nešto kao Bubimirova, malo morbidno pomaknuta i dramatična družina (neke točke usitnu zaustavljaju dah), ali silno simpatična, duhovita i uvježbana.
Posljednja dva dana je Svetvinčenat stisnula nevjerojatna hladnoća; bura je rastjerala opasne oblake i spriječila kišu ali je posjetiteljima prilično prisjela ljetna garderoba. Usprkos carini, nestaloj prtljazi, pomaknutom terminu i hladnome vjetru gosti iz Španjolske Provisional Danza vrlo su profesionalno odigrali El privilegio de morir / Povlastica smrti. Nadahnuta Yeatskovim stihovima i slikama Edwarda Hoppera, umjetnička voditeljica trupe i koreografkinja Carmen Werner polako gradi sigurno scensko zdanje. Samoće i susreti, često u konvenciji društvenog plesa na svjetske evergreene, erotika dugih kosa i nagih tijela koja zabljesnu u slikama, suprotstavljeni su prizivanju smrti, odustajanju, ideji samoubojstva. Ni na čemu se ne iznistira, sve se lagano pretapa, ponavlja, zaustavlja i ide dalje. S jedne strane površna lakoća življenja, užitak u trenutnom zaboravu, tijelo koje radosno miče udovima na poznatu pjesmu, s druge ponor iščekivanja – svijest o smrti kao životna trauma ili povlastica?
Kao i svake godine u Svetvinčentu je predstavljen i izbor iz već popraćene, suvremene hrvatske plesne produkcije, koji je ovaj put iznio završnicu festivala. Nastupe u Kaštelu je zaključila predstava Ogoljeno Snježane Abramović Milković i Zagrebačkog plesnog ansambla kao najveća i iznimno uspješna plesna produkcija minule sezone, koja ima vrlo aktivan život i na međunarodnim scenama i festivalima, dok je u lođi odigrana kontroverzna i cinična R. Strauss: Arijadna na Naxosu Marjane Krajač. I za sam kraj topla i duhovita priča, svima razumljiva i bliska: Ne boj se i mene je strah Ksenije Zec i Plesnog centra Tala, u izvrsnoj plesačko-glumačkoj izvedbi Larise Lipovac i Dražena Šivaka.
I tu je još plesna radionica Jeana Abreua, likovna radionica pod vodstvom Jadranke Korda-Krušlin i Dragice Pehar Krmpotić – pa bi nas iznenadili krpeni i žičani plesači ugodno smješteni u ambijentu trga, pa plesno-zvučna instalacija Kilyka' talijanskih autroa koja je pozivala na igru i intervenciju pokretom u zvuk i sliku.
I tako preleti pet dana bez kupovine i televizora, bez gužve – osim pred vratima Kaštela, bez glamura i šljokica. Nacija utopista u obećanoj zemlji plesa i pokreta, uz osnovne elemente bivanja (na koje je podsjetila Lacmanovićeva), i pratnju nezaobilaznog ćuka; različitih putovnica i jezika (riječi u neverbalnom teatru imaju nova, poetska značenja po zvuku i načinu izgovora, i svima nešto kazuju i znače), sličnih misli i zajedničkih privilegija. Može li to potrajati duže? Hoće li se ostvariti obećanje (a nije prvo) gospodina Šestana kao glasnika s našeg kulturnog Olimpa? Jesmo li spremni i voljni za decentralizaciju? Nema sumnje da bi ljudi došli u Svetvinčenat i u drugo doba godine i na dulje, da bi se ovdje mogle održavati sjajne radionice, stvarati predstave, samo da postoji i neki primjereni zatvoreni prostor, da ne spominjem (zbog uroka) onu opasnu i nedostižnu sintagmu plesni centar.
Istra je prepuna odličnih ljetnih festivala i događanja, ali nije li već na dovoljno visokoj razini da misli i djeluje šire, i zaživi aktivno i izvan tzv. sezone?
© Maja Đurinović, KULISA.eu, 28. srpnja 2008.
Piše:
Đurinović