Plesna scena.hr

Izvedbeni esej o slobodnoplešućem tijelu

Sodaberg koreografski laboratorij, Zagreb: Koreografska fantazija br. 1, kor. Marjana Krajač, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 21. – 24. studenoga 2013.

• 

  Isadora Duncan je početkom dvadesetog stoljeća revolucionirala plesnu praksu, otjelotvorenu tada ponajprije u akademskom plesu, povratkom prirodnom tijelu, nadahnutom figurama antičke grčke umjetnosti. Na tragu takva zaplesana, skulpturalna, prirodno plastična tijela na početku druge dekade ovoga stoljeća, u kojem suvremenoplesnim pejzažem dominira konceptualnost i hibridnost, Marjana Krajač uspostavlja osobni koreografski pristup, u svom novom radu naslovljenom Koreografska fantazija br. 1. Ona vraća staromodnu, dankanesknu plesnu gestu na scenu s koje ju je i sama svojim prethodnim radovima namjerice odagnavala želeći ispitivati konceptualne jezgre plesne umjetnosti, nastojeći ljuštiti pokret od već upisanih povijesnih i narativnih natruha (u predstavama Work Every Day i Priručnik za prazne prostore) ili ga pak zasićujući visokoartificijelnim upisima, opernim primjerice (u predstavama Lady Macbeth in furio i Arijadna na Naxosu), ili pak banalnim pop-kulturnim medijskim obrascima (u predstavi Victoria Beckham ima migrenu).
  
  Pridjevi prirodno i staromodno su kad govorimo o plesnom gestualitetu nužno u kurzivu, jer ne postoji prirodna gesta, ona je uvijek i socijalna i kontekstom educiranja i formiranja određena, a Marjana Krajač je jedno takvo uvjerljivo umjetničko istraživanje poduzela u svom izvedbenom radu o pitanju pripadnosti vlastita tijela i njegovih performansi, u koreografiji naslova Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom. Usporedno svijesti o nemogućnosti prirodnoga pokreta stalno svjedočimo i akceleriranju procesa u kojem nešto što je moderno izlazi iz mode i postaje outdated. A kako je plesna umjetnost ona koja najbrže iščezava, pa tako i prateća joj eventualna modernost, o kojoj ostaje malo uvjerljivih materijalnih tragova, imperativ stalno novoga žestoko je prisutan upravo u proizvodnji suvremenoplesnih djela. S druge strane i samo staromodno je također nešto što se ponovno modernizira u raznolikim revivals, reenactments, remakes već postojećeg djela da bi ubrzo postalo dio memorije koju je moguće ponovno i ponovno osuvremenjavati.
  
  Marjana Krajač novim koreografskim radom i plesnu povijest i plesnu suvremenost tretira u njihovoj ne uvijek lako uočljivoj uzajamnosti i jednakovrijednosti. Naime, ne odustaje unaprijed od evidentno plesne geste, ne antagonizira je a niti supstituira (auto)referencijalnošću nego ulazi u povijesni plesni krajolik kao istraživačica predpokreta dankanesknog plesa. Dakako da to nije plesno istraživanje u kojem će se citati zaposjesti i preformulirati, ali pet bosonogih plesačica, u tunikama modernih krojeva i materijala, no koje aludiraju na tunike u kakvima su plesale plesačice Isadore Duncan i ona sâma, prizivaju ozračje onih koje su zvali „Isadorables“. Neologizam je to složen od imena američke plesačice/koreografkinje i francuskoga pridjeva adorables što znači vrijedni/vrijedne obožavanja, a radi se o nadimku koji je pjesnik i kritičar Fernand Divoire dao grupi darovitih plesačica iz škole Isadore Duncan koje su nastupale pod njezinim vodstvom.
  
  Pet izvođačica Koreografske fantazije br. 1 Marjane Krajač, pet je mladih plesačica nimalo eteričnih nego naprotiv konkretnih tijela, školovanih suvremenim plesnim tehnikama, angažiranih i koncentriranih podjednako za cijeloga trajanja predstave, izloženih pogledu i blizinom svog scenskog prilaska publici i scenskim svjetlom koje otkriva njihovu kožu, kosu, tkanje kostima. Svih pet – Lana Hosni, Nika Lilek, Irena Mikec, Katarina Rilović i Irena Tomašić – vrlo senzibilno, predano i uvjerljivo slijede koreografsku poetiku Marjane Krajač koja ne želi izvana upisati način i strukturu njihova kretanja, a time i izvanjska, nametnuta gestualna značenja u predstavu, nego jasno i izravno izlaže svoj program traganja za onim što idealizirano zovemo neposrednim, prvobitnim plesom. Tom zadatku hvatanja makar titraja čistog plesa Marjana Krajač prilazi sa sviješću već iskusne suvremenoplesne umjetnice o riziku u koji se upušta i inicira svoju koreografsku misao kroz tijela plesačica koje nisu u punom smislu dovršenih i afirmiranih plesnih tijela te naglašava njihovu težinu i merleau-pontyjevsko meso.
  
  Smješta ih u, za tu predstavu oformljen, scenski prostor u Umjetničkom paviljonu, prostirući na pod njegove lijeve dvorane bijeli plesni pod, omeđen redovina stolaca za publiku, postavljenih s obje kraće strane dvorane. Na zidu desne dvorane u dubini se odvija za cijelo vrijeme trajanja predstave projekcija, koju dio publike licem okrenut lijevoj dvorani ne vidi jer im ostaje iza leđa. Ovisno o, uglavnom, slučajnom odabiru mjesta za sjedenje, nadaje se različita gledateljska percepcija predstave, sa ili bez projekcije crno-bijelog filma u trajanju od nekoliko sekundi u petlji, i u kojoj pet plesačica koje prepoznajemo kao one koje su i uživo pred nama, izvodi usporedno svoju sekvenciju mekanog pokreta, neke vrsti zasanjanog trokoraka. Ova filmska sekvencija izgleda poput sačuvanih ulomaka zabilješki manje ili više dankanesknih koreografija s početka 20. stoljeća kakve možemo naći, primjerice, na YouTubeu.
  
  Borba s gravitacijom na filmskom ulomku uvijek je iznova dobivena i identičnim repeticijama postaje za nas neobičan užitak, jer sigurni smo u nepromjenjivost okolnosti koje gledamo. Na filmskoj su projekciji tijela očuvana od slučajnosti, od nezgode, od pada, od propadanja, zauvijek ostaju ista, savršeno ponovljiva. A tijela na sceni se mijenjaju od početka predstave do kraja: u tih pedesetak minuta ona će se naprezati, oznojiti, umoriti, pa i nevidljivo, ali ipak realno – ostarjeti. Opružena tijela pet plesačica na bijelom podu, koja se lagano razbuđuju i pokreću ili bolje rečeno koja bude pokret u svojoj nutrini, usklađena su s gravitacijom, u jedinom položaju u kojem nisu u neprestanom naporu uspostavljanja ravnoteže. Opreka filmske tjelesne vertikalnosti i horizontalnosti realnih scenskih plesnih tijela na samom početku predstave upadna je i gotovo dramatična. Hoće li ova lijepa, ali teška skulpturalna tijela na podu uspjeti postići prozračnost i idealnost zaplesanih tijelâ na snimci?
  
  Zvučni krajolik Koreografske fantazije br. 1 sazdan je od nelagodnih šumova, koji pred kraj predstave, kad smo se već navikli na njihovu iritantnost, podsjećaju na zvuk oluje, kiše. Svojom neodređenošću melodijom ili ritmom podržavaju polaganost kao upornu karakteristiku vremenskog strukturiranja plesne geste u ovoj koreografiji. Prostorni pak suodnos plesačica je u suglasnom kinesferskom mimoilaženju ili tek laganom, naizgled slučajnom okrznuću. Ali je njihova komunikacija gusta, gotovo da je se može doživjeti kao tijelo-između. Tako njih pet, kao da ostvaruje nestabilan i suvremen izadorablizam.
  
  Otprilike u sredini predstave, kada su se iz ležećega, zatim poluležećega i polustojećega položaja podigle u vertikalu i zaplesale prostor oko sebe, plesačice su opustile, oslobodile svoje kose. I tada je jedna od njih u prolazu ispred nas, prvoga reda publike, ostavila pokraj bijeloga poda za ples, na parketu Paviljona, svoju zlatnocrnu gumicu za kosu. Pa ako je pokret koji dominantno obilježava plesnu gestu predstave onaj iz područja nevirtuoznog plesnog kretanja (ležanje, ustajanje, hodanje, okretanje, trčanje, zamah glave…), ali neporecivo – umjetničkoga plesanja, ova je jednostavna, obična gesta odlaganja gumice usidrila registar ove koreografske fantazije na britkom rubu realističnog i izmaštanog, u onom stanju koje nije san, ali nije ni potpuno stvaran, koji je u prostoru slobode imaginacije, poetske imaginacije, u onome što francuski filozof Gaston Bachelard definira kao – sanjariju. Programska knjižica koja se sastoji isključivo od fotografija i samo na zadnjoj stranici najosnovnijih podataka tj . imenâ autorice, izvođačicâ i realizatorâ predstave, osnažuje takav poetsko-sanjarski pristup. U njoj nije tiskan tekst koji objašnjava koreografiju i inteligibilno nas osigurava u dohvaćanju onoga što smo gledali, tek fotografije, zamućene u svom nastojanju hvatanja pokreta, kao memorijski zapisi senzibilnih otisaka jedne predstave koja se ne obazire na medijske diktate i produkcijske modernosti.
  
  A u dijelu predstave kada plesačice hodaju okomitim prostornim putem prema nama i istim se putem udaljavaju od nas, svaka u svom tempu i ritmu, ali zajednički postupno ubrzavajući te svoje prolaze te tako uzburkavaju na sceni svojim dugim kosama i tunikama zrak, dodiruju nas, doslovce – vjetrom svojega pokreta. Koreografska fantazija br. 1 sofisticirana je sanjarija o krhkostima i snagama prekarnog, ali slobodnog plesanja.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 8. siječnja 2014.
  
  Koreografska fantazija br. 1 
  autorica, koreografkinja, konceptatorica: Marjana Krajač
  izvedba: Lana Hosni, Nika Lilek, Irena Mikec, Katarina Rilović, Irena Tomašić 
  suradnja na projektu Hrvoje Hiršl, oblikovanje kostima Link/Ogi Antunac & Zoran Mrvoš, oblikovanje grafičkih materijala Valentina Toth, tonska tehnika Miroslav Piškulić, tehnički direktor projekta Duško Richtermoc, asistencija Leonardo Krakić, fotografija Domagoj Blažević, Iva Korenčić-Čabo, komunikacija Anita Klapan, produkcija i realizacija projekta Sodaberg koreografski laboratorij
  Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, a nastao je u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu, Hrvatskim institutom za pokret i ples, Zagrebačkim plesnim centrom i plesnim centrom Tanzfabrik / Uferstudios u Berlinu. 

Piše:

Katja
Šimunić