Plesna scena.hr

Simbioze plesnih iskustva

Intervju: Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić, koreografi i plesači suvremenog plesa

• 
  
  U medijskim najavama vaše nove predstave Ti istaknuto je da radite zajedno već trideset godina. Pogreška ili ste na sceni od predškolske grupe?
  
  Ognjen: Zajedno smo od 1984., što je zaista trideset godina.
  
  Aleksandra: Krenuli smo iz Plesnog studija Zaro u Puli koje tada vodila Slavica Šenk. Ja sam do Zagreba došla kroz Platformu mladih koreografa gdje sam dobila nagradu 2004., zatim komercijalnog projekta Coca Cola Music Stars, Taline produkcije Muškarci u suknjama, a Zagrebačkom plesnom ansamblu sam se pridružila za UTF8, 2009.
  
  Ognjene, ti si već tada bio u ansamblu?
  
  Ognjen: U Zagreb sam došao na studij nakon završene medicinske škole. Htio sam studirati fizioterapiju. No izašao sam s fakulteta i otišao na probu Rajka Pavlića za prestavu Ready, Steady, Go! gdje su plesale i Roberta Milevoj i Selma Banich.
  
  Misliš, napustio si studij?
  
  Ognjen: Ne, napustio sam prijemni ispit! Odmah nakon te predstave Snježana Abramović me pozvala u ZPA, a prvi projekt bila je Žurba duše. Bilo je to 2001.
  
  Kako si odigrao cijeli repertoar Ansambla, možeš li istaknuti neke predstave koje su ti ostale u sjećanju kao najvažnija iskustva, ili sjetiti se koreografa kojima bi se htio vratiti?
  
  Ognjen: Mada tada nisam mislio tako, htio bih ponovno raditi s Iztokom Kovačem zbog čistoće koja mu je važna, a koreografkinja koja je u meni pobudila neku novu sferu i otvorila maštu na drugačiji način je Martine Pisani. Ona je izbrisala sve što sam znao do tada, lišila me svih plesnih sekvenci i predstavila mi je ples na potpuno drugačiji način.
  
  Masu ste pokrenuli…?
  
  Aleksandra: Masu smo pokrenuli 2008. godine, kao vlastitu umjetničku organizaciju, a prvi projekt je bio Randevous. To je bio kraći duet kojim smo saželi naših tadašnjih 25 godina suradnje, isto je bio vezan na video –bio je to tango koji smo zajedno plesali dok smo bili jako, jako mali. S tim smo dosta gostovali, i u inozemstvu. Nakon toga smo radili Skok u prazno i Ništa nije krivo.
  
  Kako biste predstavili čime se bavi Masa za razliku od ostalih na sceni? Jasno je, u odnosu na vaš matični ansambl da je ovo mali autorski projekt, a čime se bavite u estetskom ili stilskom smislu?
  
  Aleksandra: U dosadašnjim produkcijama istraživali smo i tragali za nekim prepoznatljivim jezikom. Čini mi se, nakon Ti, da je to neki cilj kojem ćemo dalje stremiti. S moje strane, bitno je da bude komunikativno i vizualno snažno. U samom fizičkom smislu važno nam je prelijevanje raznih plesnih tehnika koje smo tijekom života konzumirali. To je urbani stil, suvremeni ples, važan je i klasični balet… Iz sveg toga izašla sam kao plesačica i svi su se ti stilovi izmiksali u tijelu i nemoguće mi je odvojiti. Razumijevanja raznih grana plesa dovodi neizbježno do simbioze u stvaranju fizičkih materijala odnosno širine izbora i pristupa.
  
  Ti je nastao, recimo, hibridno. Prvo ste bili pozvani da sudjelujete u video spotu, a onda se iz toga radili autorski projekt.
  
  Aleksandra: Počelo je tako što nas je Kristina Bangoura pozvala kad je radila spot za Roberta Kurbašu i poeziju Enesa Kiševića Vjetar, sunce, ti. I tamo smo, potpuno prirodno, u prostoru napuštene vojarne u Samoboru, bez puno pripreme, otplesali ono što su nam taj prostor i poezija donijeli. Kada smo poslije pogledali snimku, bili smo ugodno iznenađeni. Snimao je Darko Drinovac. Kako smo imali u planu ići u vlastiti projekt, naše su se inspiracije sakupile. Krenuli smo od sebe i onoga što nas zanima, željeli smo zadržati video, a poezija je ostala tu negdje i polako je nalazila svoj put.
  
  Kako ste na videu u svom prepoznatljivom, snažnom i recimo strastvenom pokretu koji publika prepoznaje i voli, imala sam osjećaj da ste si na sceni dali priliku iskušati nešto drugo, bez da na neki način razočarate publiku.
  
  Ognjen: Kada smo vidjeli taj video, odahnuli smo. Bila je to naša intimna reakcija. To je sad to, i sad možemo dalje.
  
  Aleksandra: To što smo otplesali spontano, odlično funkcionira u mediju videa, tako da tu vrstu plesa više nismo imali potrebu seliti na scenu jer nema koreografsku formu, nema dramaturgiju, nego je čisti tjelesni materija, kao neki flesh. U video formi našao je pravo mjesto. Tako smo dolje, na sceni postali slobodni raditi ono što nas zanima i što nam je novo, a bez da razočaramo našu publiku. Naša energija i kemija su prepoznatljive, ali to nije sve ono što smo mi. Imali smo veliku potrebu krenuti u nešto novo i ne ponoviti se na sceni.
  
  Došli ste do estetike koja je stišana i ima dozu rituala. Tijelo tretirate i skulpturalno, a s puno repeticija. Na početku se prekrivate bijelim puderom i prelazite u neku arhetipsku situaciju, poništavate sebe kao bića od krvi i mesa koja su sada i ovdje.
  
  Ognjen: Do toga smo došli potpuno prirodno. Nismo imali potrebu nakon toliko godina vježbanja i plesanja više ništa dokazivati i pokazivati. Na kraju sam se vezao za takav lik sebe na sceni, neku vrstu ogoljenog ja, i na odnos s Aleksandrom.
  
  Aleksandra: Ideja je bila da priznamo ono što jesmo, a to je da smo fizički jaki i da taj fizikalitet nećemo negirati, ali ga možemo tretirati na drugi način. Puder nas poništava, ali pokušali smo pojačati svoj fizikalitet i energiju da ga komprimiramo, a ne raspršujemo. Kao par ne možemo negirati da nosimo to što nosimo u tijelima koja imamo, no nema potrebe da energiju opet izražavamo na isti način, nego je u uvlačimo u sebe, tako da i najmanji pokret ima veliku ekspresiju i dosljednost. Moja potreba je bila da kroz minimalizam pokreta i geste dobijemo što veći emotivni naboj koji je vidljiv i značajan.
  
  Od eksplozije do implozije.
  
  Aleksandra: Da, kao drugo lice istoga, i htjeli smo istrajati na toj ideji, ne posustati na koncentraciji, na izdržljivosti tijela, da ta nota koju smo odabrali do kraja bude točno to. Pokušali smo biti makismalno dosljedni.
  
  Od početka prema kraju sve više smanjujete pokret, sve je manje pokreta.
  
  Ognjen: Kako se dugi niz godina bavim ekspresijom, energijom i tehnikom bilo je zanimljivo sve to vratiti u sebe. Povratna informacija od publike je bila vrlo zanimljiva, jer s jedne su strane očekivali ono što smo dosad radili, a s druge, doživljaj je da kao plesači prenosimo isto, ali je karakter drugačiji, u drugom je rječniku i ništa se ne gubi.
  
  Pitanje je kako tretiraš pojam koreografije… postoje nebrojeni energetski i formalni registri u koje se može smjestiti taj pojam.
  
  Aleksandra: Zapravo, ova koreografija se događa između nas, videa, glazbe, poezije. Željeli smo da sve to bude jedno tijelo, a ne da jedan medij bude u službi drugoga. Kad smo krenuli to raditi nismo imali nikakve pretenzije, ni određene namjere. Imali smo viziju što želimo, ali smo pustili da predstava izađe kako je, da se nekako poravnamo s tim materijalom, dođemo do neke nove nule, da dobijemo neki objektivni feed-back i vidimo što je to zapravo. I da iz toga krenemo dalje.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2014.

Piše:

Iva Nerina
Sibila