Više od pola stoljeća nakon što se afirmirala u javnom kulturnom prostoru, nova / moderna / eksperimentalna / avangardna / klasična / ozbiljna glazba više ne izaziva burne reakcije, no efekt začudnosti i zagonetnosti nipošto joj nije otupljen. Komad Planet 8 alias Operacija Neptun: Scenska suita za ansambl i (samo)refleksiju skladateljice Mirele Ivičević, djelomično oslonjen (i) na instrumentalni teatar Mauricia Kagela, nagrađen godišnjom nagradom grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za glazbeno ostvarenje u 2013. godini, počinje udaraljkaškim uništavanjem lijepog buketa cvijeća, a završava fragmentarnim (tobožnjim) čitanjem najstereotipnijih fraza iz glazbenih kritika i njihove medijske opreme, pri čemu šum ritmičkog listanja novina postaje glazba.
Koncipiran kao glazbeno-scensko djelo u trajanju od sedamdesetak minuta, Planet 8 u osam više ili manje kriptičnih prizora donosi obrise fragmenata radnje, odnosno komentara i reakcija na današnju zbilju, a što glazbeno i djelomično glumački predstavljaju sopranistica Marija Lešaja, udaraljkašica Kaja Farszky, violinistica Dunja Kobas i saksofonst Goran Jurković. Zahtjevnije (u relativnim okvirima) glumačke zadatke obavljaju Farszky i Lešaja, kojoj ne manjka komičarskog duha, facijalne izražajnosti i radosti igre.
U cjelini, riječ je o slobodnom istraživanju koje se otima dogmatskim zagađenjima, a gledatelj, načelno pripremljen na vrstu događaja i doživljaja, može se znatiželjno upustiti u pokušaje odgonetavanja značenjskih rebusa krhotina i (polu)apstrakcija u kojima je moguće prepoznati ironično-šaljive ubode i tragičarsko-katastrofične refleksije. Ili se pak može opušteno prepustiti kalamburima, naglim rezovima, odskocima ovamo i onamo, koji se gdjekad čine logičnima, a gdjekad posve proizvoljnima, ili iznenađenjima i nepredvidljivostima što na kraju ipak pripadaju već predvidljivom okviru eksperimenta koji je, odavna postavši priznatim i (mahom) uvaženim smjerom, možda i prestao biti eksperimentalan, odnosno smjestio se u donekle samodostatno leno preslagivanja vlastitih konvencija nekonvencionalnoga.
Uništeno cvijeće lijepo miriše, opći ugođaj ostvaren svjetlosnim oblikovanjem (Bojan Gagić), šminkom, kostimima te osobnostima aktera i stvaratelja zrači elegancijom i privlačnom toplinom koja obuhvaća malen izvedbeni prostor Polukružne dvorane zagrebačkog Teatra &TD, a u nizu pomaknutih glazbenih rješenja i poteza, pred kraj komada, smješten je i buran odsječak fascinantne snage koji po dojmljivosti i uzbudljivosti nadmašuje, primjerice, ono što je desetak dana prije u zagrebačkom klubu KSET ponudio međunarodno respektabilan švedski free-avangardno-eksperimentalni jazz trojac Fire! pod vodstvom cijenjenog saksofonista Matsa Gustafssona.
Intermedijalni karakter ostvarenja koje možemo shvatiti kao koncert, predstavu, performans, instalaciju itd. na izvedbi je 1. travnja nehotimično, izvan nadzora oblikovatelja suite, obogaćen sastojkom koji vrijedi spomenuti, mada ga gro nazočnih najvjerojatnije nije bio svjestan. U sjajnoj, do suza duhovitoj epizodi Zvuk 78 zasad nedovoljno respektirane humoristične TV-serije Punom parom iz 1978., nastale u proizvodnji TV Zagreb, u režiji Maria Fanellija, po scenariju Kazimira Klarića, a reprizno emitirane početkom 2013., predsjednik sindikata i animator kulture u zagrebačkoj tvornici žice, Laci (Zvonko Lepetić), dovodi djelatnike tvornice, kako glavešine tako i cvijet radničke klase, zaposlenike strojarne, na koncert avangardne glazbe Zvuk 78.
Na njemu izvođači, glazbeni umjetnici novoga kova, mirno stoje ili sjede ispred glasovira, prelijevaju vodu iz kanti, čekićaju po limu i tsl., uglavnom muziciraju na način koji će Stjepana Šuleka posvaditi s Hrvatskim društvom skladatelja i nagnati ga da rečene avangardiste revoltirano naziva limarima, vodoinstalaterima, električarima, krovopokrivačima i sl. Djelatnici tvornice, osobito radnici, ne razumiju, dakako, o čemu je riječ i pitaju se vuče li ih tko za nos, a iskreno oduševljenje, praćeno zanesenim odobravanjem i klicanjem, iskazuje jedino radnik Andrija, kojeg nadahnuto glumi Željko Mavrović.
Tri i pol desetljeća poslije, na izvedbi Planeta 8, u publici se našao isti taj Željko Mavrović, koji je, sjedeći u prvom redu, ovaj put kao stvarna osoba, s velikim osmijehom, nerijetko aplaudirajući i bodreći uzvikom „Bravo!“, baš poput Andrije u Punom parom, u zbilji istinski uživao u suiti koja vuče korijene iz istoga izvora kao i spomenuti Zvuk 78. Eto jedinstvenog i posebno zabavnog mini performansa u slučajnoj zajedničkoj režiji umjetnosti i života!
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 13. travnja 2014.
Planet 8
premijera 16. rujna 2013.
koncept, glazba i tekst Mirela Ivičević
savjetnica za scenski pokret Petra Hrašćanec, oblikovanje svjetla Bojan Gagić, inspicijent i dramaturški savjetnik Vedran Hleb, producentica Davorka Begović
izvode: Kaja Farszky (udaraljke), Goran Jurković (saksofon), Dunja Kobas (violina, glas), Marija Lešaja (sopran)
