Plesna scena.hr

Širenje unutarnjeg prostora

Inetrvju: Martina Nevistić, plesna umjetnica

• 
  
  S Martinom Nevistić razgovarali smo u povodu premijere novog projekta Luna Malekova njezine umjetničke organizacije O.N.E. koji je nastao u suradnji sa Udrugom Domino / festivalom Perforacije i kroz rezidencijalni program Zagrebačkog plesnog centra u suradnji s Hrvatskim institutom za pokret i ples.
  
  S kojim idejama si krenula raditi na projektu i tko je Luna Malekova?
  
  Bavila sam se pokretanjem koje je specifično samo za mene, tražila sam plesne materijale koji me pokreću, koje su moj unutarnji motor i bilježila na koji način ih interpretiram, jer su moji osobni. Tako sam počela opisivati i dočaravati neki svoj unutarnji svijet pokretom, izvedbenom prezencom, asocijacijama i na kraju došla do lika za kojeg sam zaključila da zapravo postoji u meni samoj. Luna Malekova kao moj alter ego.
  
  Tvoj dosadašnji rad obilježava multimedijalnost. Kako se to manifestira u Luni Malekovoj?
  
  Krenula sam u projekt želeći prije svega kreirati plesnu izvedbu, ali nisam mogla izbjeći vizualni aspekt koji je jednostavno jak element mog načina razmišljanja. Tako sam ponovno pozvala na suradnju vizualne umjetnice Doru Đurkesac i Anu Vuzdarić što je rezultiralo svojevrsnom platformom kroz koju je realiziran i izvedbeni i izložbeni dio.
  
  Koliko i kako su drugi umjetnici utjecali na proces? Jesi li si odmah znala da ćeš raditi i izložbu i predstavu?
  
  To smo odlučili u procesu. Suradnici iz drugih medija ušli su naknadno, kada je tjelesni dio bio više-manje definiran, a u susretu s njima došli smo do ideje refleksija. Kao što kroz izvedbeni dio proizvodim različite asocijacije pokretom, tako su se i suradnice igrale s tom idejom, odnosno pitanjem kako iz apstraktne forme dobiti asocijaciju na neke likove, a to su postigle svjetlima, folijama i zrcalima.
  
  Tako smo se zajedno počeli baviti prikazom neke druge realnosti, drugih likova i njihovim refleksijama. Došli smo do toga da cijeli rad počiva na konceptu širenja – vremena, tijela i prostora. Ja se na tjelesnoj razini prema tom širenju odnosim s pitanjem kako se tijelo kreće između polja asocijativnosti, od krajnje apstrakcije do punjenja asocijacijama. Na razini prostora, fizičkog i umjetničkog, projekt je proširen na dvije lokacije te na druga polja umjetnosti izvan plesa, jer oduvijek me zanimala percepcija gledatelja i trudim se da moji projekti nisu klasične kazališne izvedbe odnosno da se odvijaju izvan okvira kazališta. Događa se i vremensko širenje, dakle postoji izložba koja će trajati tjedan dana kontinuirano, dok je predstava u točno ograničenom vremenskom okviru. Također, i glazba je proširena izvan vremena trajanja predstave. Trudili smo se na svim razinama pratiti koncept proširenja.
  
  Kakav je to tip suradnje? Kolika je sloboda koju daješ suradnicima?
  
  S Dorom Đurkesac sam surađivala i ranije, ona dolazi iz plesa i dobro se poznajemo, poznajemo senzibilitet jedna druge. Osim nje i Ane Vuzdarić, na projektu su surađivali još i glazbenik Višeslav Laboš, dizajner Saša Bastajić, kostimografkinja Kristina Bangoura, dizajner svjetla Luka Matić. Svaki suradnik je dao svoj pečat projektu, ja sam ih navigirala, bila nit vodilja. Sretna sam što smo uspjeli kreirati platformu za različite umjetnike koji su se našli u projektu. Takav tip suradnje u kojem mogu stvoriti koherentnu grupu mi je jako važan.
  
  A zašto ti je važna multimedijalnost?
  
  S drugim medijima postižem novu dimenziju i izmaknutost od golog tjelesnog. Nisam tip koji prvo napiše pet-šest stranica teksta i onda ulazi u dvoranu. Radije ću otići pogledati nekoliko izložbi i razgovarati s vizualnim umjetnicima s kojima surađujem i odatle crpiti nadahnuće. Drugi mediji su moj motor. Takav pristup radu možda ima veze s mojim umjetničkim sazrijevanjem kroz koje mi je značajna bila spoznaja o umjetničkoj avangardi, suvremenom slikarstvu i multimediji i što se događalo u tim područjima. I dalje mi je jako bitan pokret, on je moja baza i tu se osijećam doma, a druge medije koristim kao naglaske koji daju dodatni sloj pokretu.
  
  Kako konkretno tretiraš druge medije u izvedbenom dijelu ovog projekta?
  
  Kao bivanje uz izvođača, nema interakcije, to je nešto što uz mene paralelno priča priču. U samom projektu postoji dualnost. U izvedbenom dijelu, tijelo je pokretno, dok je u izložbenom dijelu obrnuto, tijelo miruje, a refleksije su pokretne. Glazba, projekcije i svjetlo ocrtavaju atmosfere i karakteristike likova, dok je moje izvođenje samo po sebi moj zasebni svijet.
  
  Kakav utjecaj ima činjenica da si cijelo vrijeme prvi put radila sama u dvorani?
  
  Ovaj put nisam imala ni dramatruga kao vanjsko oko. Zadavala sam si različite zadatke. Bilo je i proba na kojima sam si samo puštala glazbu koja mi se sviđa i tražila vlastite impulse i asocijacije. Ali ovo nije moj prvi solo, prvi je bio WannaB kojeg sam napravila tijekom Nomad Dance Academy programa i koji je prikazan na Platformi mladih koreografa. U usporedi s ovim danas mogu reći da imam više iskustva i da više znam što želim i kojim smjerom ići.
  
  Sudjeluješ u europskom projektu Communicating Dance kroz Hrvatski institut za pokret i ples koji je jedan od partnera. Je li to imalo ikakvog utjecaja na rad na ovom projektu?
  
  Ovaj rad sam po sebi slijedi već spomenuti koncept širenja, tako zahvaća i širi sloj publike, ljude koji prate i plesnu i vizualnu umjetnost pa sam pokušala postići umrežavanje tih publika. Osim toga, Galerija Vladimir Nazor u kojoj se odvija izložba svojim velikim prozorima prema ulici neminovno privlači poglede prolaznika, a time i potencijalnu publiku. Mene definitivno zanima izlazak iz klasičnih okvira komunikacije u svakom smislu.
  
  Na polovini procesa organizirala si javni odnosno otvoreni susret s publikom i tražila njihove reakcije u, da tako kažem, kontroliranim uvjetima, primijenivši specifičnu metodu davanja feedbacka koja je osmišljena u amsterdamskoj DasArts školi. S njom si se susrela upravo kroz projekt Communicating Dance. Kako je to utjecalo na daljnji proces rada?
  
  Upuštanje u DasArts Feedback metodu rezultiralo je prije svega injekcijom podrške koja mi je u tom trenutku jako dobro došla, jer je to bilo u vrijeme stanke u procesu nakon rada na fizičkom i prije početka susreta s drugim medijima. Moje iskustvo s time je vrlo pozitivno, ali ima veze i s ljudima koji su sudjelovali. Riječ je o vrlo konstruktivnoj i ugodnoj metodi. Imala sam vremena da mi stvari sjednu i sav feedback sam promislila, a nešto pokušala i primijeniti.
  
  Imaš čak dva koproducenta. Koliko je važna njihova podrška u procesu?
  
  Na projektu sam radila pet mjeseci. Festival Perforacije podržava me već nekoliko godina kao i Zagrebački plesni centar kroz Rezidencijalni program. Priroda projekta zahtjeva jaču infrastrukturnu podršku koju sam od njih i dobila.
  
  S kojim pitanjem pristupaš publici u ovom projektu?
  
  Voljela bi da publika osjeti ležernost, opuštenost, prirodnost te pomaknuti svijet i iluziju koju smo vjerujem uspjeli stvoriti. Voljela bi da svatko osvijesti unutarnji svijet kojeg nosi u sebi.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 27. lipnja 2014.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić