Na ovogodišnjoj Platformi.hr Plesnog centra TALA vidjela sam solo Sonje Pregrad u koreografiji Isabelle Schad. I ostala pod dojmom snage i istovremene fragilnosti izvođačice između hrpe crnih vreća. Činile su se teške; na trenutke su se činile nemoguće. Nakon izvedbe izmijenila sam nekoliko rečenica sa Isabelle koja me nakon toga pozvala na audiciju za grupni komad Gradnja, koja se trebala odvijati taj vikend. Pojavila sam se na audiciji i nakon par sati rada sa vrećama i dvadesetak ostalih sudionika, dobila posao. Mjesec dana kasnije, počele su probe u Teatru &TD. Već dugo nisam sudjelovala u grupnom komadu i zanimalo me kako će to funkcionirati s obzirom na to da ljudi nisu bili jedini dio te grupe. Bile su i vreće: 75 crnih vreća i devetero ljudi. To je bio početak. Tri tjedna kasnije, postali smo jedno. „Hara zone, quatre pattes“ i „ground fluid“ bili su pojmovi koji su se ponavljali iz dana u dan. Do kraja procesa pokušavali smo shvatiti što točno ti pojmovi znače i kako funkcionirati unutar njih.
Došla sam u grupu bez da sam ikoga poznavala. Kako je vrijeme prolazilo, miješali smo se između forme i mase, mase i forme i postajali homogena cjelina. Gradnja, nadahnuta istoimenom Kafkinom pričom, progutala nas je u svoj živući labirint. Dolazeći iz potpuno drugog svijeta, nije mi bilo lako sprijateljiti se sa terminima BMC-a (body mind centering). Isabelle Schad nevjerojatno mi je puno pomogla jer je i sama prošla forme i rječnik u kojima sam ja obrazovana, pa mi je mogla približiti vlastitu metodu prilaženja tjelesnom radu.
Svaki dan počeli bi zajedničkim zagrijavanjem sa težištem na Qigongu. Tražili smo zajedničku energiju, istraživali zajedničke prostore i ispitivali individualnost unutar grupe. Radili bi u parovima, ulazili jedni drugima u osobni prostor, oslanjali se jedni na druge i tražili fizičku stabilnost kako bi sve ostalo postalo moguće. Radili smo na različitim mogućnostima hoda uključujući različite tenzije u tijelu. Kroz rad po pet sati svakodnevni postajali smo homogena grupa bez da smo to znali. Postajali smo praktičniji i realniji, tražeći smisao našeg labirinta. Vreće su postajale dio naših tijela. Malo po malo, učili smo kako baratati njima, kako im pristupiti i kako se nositi sa njima. Kada vreća postaje produžetak nas a kada je ona vanjski objekt? Mijenjale su se kako smo im prilazili. Iz laganih u teške, iz mekanih okruglih fatboya u oklop bez izlaza. Sve dok nismo prihvatili da su jednostavno dio nas. Naš labirint iz kojega katkada ne želimo naći izlaz. Kada smo prvi put dobili zadatak da legnemo i na sebe stavimo šest vreća te postanemo jedno s njima, nađemo mogućnost kako one dišu, kako se pokreću i kako ta nova osoba (osobno sam, na trenutke, vidjela ogromne žive medenjake) funkcionira u vremenu i prostoru. Najteže je bilo pronaći sebe ispod tih vreća i shvatiti kojom točno tehnikom upravljati tim novim tijelom od ispod i pronaći način na koji moramo disati i kretati se. Mislim da smo tada napokon počeli shvaćati da su one dio nas. Ne naš produžetak, ne naš objekt kojim se igramo nego zaista dio nas.
Zanimljiv dio predstave je gradnja tornjeva. Kako sagraditi toranj i prihvatiti da će se kad-tad raspasti? Kako prihvatiti svaki neuspjeh i jednostavno početi iznova? Tražili smo načine kako pokrenuti ogromnu masu i nositi je u različitim smjerovima kroz prostor. Naravno, odgovor je uvijek bio – postati dio te mase. Jedino tako ona neće raditi protiv nas ni za nas već zajedno s nama. Gradili smo tornjeve oko nas, ispod nas i na nama. Ulazili i izlazili iz tornjeva i prihvaćali raspadanje istoga, jednostavno kao dio procesa.
Nakon nekoliko dana rada sa Sašom Božićem i Isabelle Schad, procesu je pristupio i Laurent Goldring koji je svojim specifičnim pristupom radu (promatranje cijele probe kroz kameru), pridonio našem razumijevanju kompletne estetike cijele priče. Tražio je od nas, kao i ostali – praktičnost. Radili smo na pitanjima kako primiti vreće, kako uzeti tri vreće istovremeno i transformirati vlastito tijelo u jedno novo tijelo, sasvim drugačijeg oblika i sastava. Katkada bi ta tijela zaista postajala nešto novo, nešto groteskno i karikaturalno i mi bi ulazili u taj novi karakter i upoznavali se sa njime.
Isabelle u Zagreb je došla sa scoreom cijele predstave. Kako je predstava već igrana u Berlinu, najbitnije za nas bilo je sprijateljiti se s vrećama i pokušati ih vidjeti kao dio nas. No score je bio otvoren za nove mogućnosti, što je proces činilo još zanimljivijim. Nove ideje nalazile su otvoreni dio scorea i jednostavno se u njega uklopile.
Tri intenzivna radna tjedna naučila su me kako poistovjetiti tisuće i tisuće stiropornih kuglica u vrećama i tisuće i tisuće ćelija u vlastitome tijelu. To je za mene, naravno, bio samo početak dugotrajna učenja jednog principa, ali i definitivno kvalitetna baza za daljnje istraživanju te metode rada. Proces se nastavlja u rujnu kada se svi, odmoreni, vraćamo potrazi za ponovnim ulazom u naš labirint. Premijera Gradnje će biti u rujnu na Ganz novom festivalu.
© Ina Sladić, PLESNA SCENA.hr, 11. srpnja 2014.
